"Immortal Life" je bio prvo EP izdanje ovog avangardnog black metal benda iz New Yorka 2007. kojeg je tadašnji Hunter Hunt-Hendrix, a danas žena Ravenna Hunt-Hendrix snimila u vlastitoj sobi za svega nekoliko dana. Tada mu bješe 20 godina, odradio je nekoliko demo kaseta u hiperborejskom black metal stilu, a obrada My Bloody Valentine "No more sorry" je bila prva pjesma koju je ikad napravio. S velikim vremenskim odmakom priznaje da je to bio primitivni pokušaj prenošenja ubrzanog burst beat stila podešavanjem regulatora tempa na ritam mašini nakon magičnog iskustva slušanja MBV i Ildjarn "Strength and Honor" kao i čitav opus tog prvog EP-ija snimljenog izravno na laptop preko Ibanez distorzijske pedale svirajući gitaru, bas, lupajući bubnjeve i vrišteći do iznemoglosti. Nakon više od 15 godina odlučeno je da se taj izvornik preradi s trenutnom postavom u kojoj su osim nje nedavno pridošla basistica Tia Vincent-Clarke, te dugogodišnji gitarist Mario Miron i nevjerojatni bubnjar Leo Didkovsky, a rezultat je više od očekivanog, dapače, ako znate kako zvuči original, ovo je posvemašan remont, to jest, ono kako je trebao, a nije mogao funkcionirati. Jer, ovdje se u svega 15 minuta 6 relativno kratkih pjesama jasno nazire da su gotovo sve teme izašle iz jednog osnovnog riffa kao lajt-motiva s tek blagim inverzijama, pa ostavlja dojam kao manje-više jedna tema o besmrtnosti podijeljena na stavke. No, ono preneraženje, zbunjujuće komešanje i sve loše kritike metalaca kada su korištene ritam mašine i kibernetika posprdno etiketirana kao cyber-metal kojeg mnogi nisu ispočetka ukapirali kao nešto ozbiljno poput primjerice sugrađana im Genghis Tron, izgrađeno je dostojno nasljeđe, prvenstveno za one koji vole, prate i obožavaju ovakav pristup, a nešto teže prohodno za one koji se još nisu susreli s ovakvom vrstom metala.



Ipak, black je ovdje kako god osnova u frenetičnim tempovima tog spomenutog manijaka s palicama ne izgubivši niti mrvicu iskonske sirovosti divljaštva, a posebnost su Ravennini krikovi koji naizgled djeluju kao da su imitacija nekakve neartikulirane semantike, no u stvarnosti su lirika, uzmimo samo spomenutu obradu My Bloody Valentine kojoj svaki fan zna tekst, pa se vrlo lako usporede njeni krikovi s originalom. U isto vrijeme, ovaj EP funkcionira znatno bolje, promišljenije i dorađenije od posljednjeg dvostrukog albuma "93696", a u prilog tome ide i posljednja tema "Vessel of everthirst" u kojoj je nadoknađen obol ka noise-rocku i ekstremnoj brutalnosti kao primjer benda koji se neprestano razvija. Također, izgubljen je nekadašnji cybergrind metal što je u ovome slučaju dobrodošao faktor ispravne prerade i odustajanja od ranijih ideja, ali odbija potpuno odlutati od svojih korijena. Možda Ravenna, odnosno tadašnji Hunter nije imao potpuni koncept kako je izvornik trebao zvučati, pa je ova revizija usmjerila detalje i općenitu sliku na ono što je "Immortal Life" trebao biti - istinski dobar i uzbudljiv rad što s ovakvim remontom uistinu i jeste.

Naslovi: 1.Immortal life, 2.Live after life, 3.Everquest I, 4.Everquest II, 5.No more sorry (My Bloody Valentine cover), 6.Vessel of everthirst

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/07/2024