Slab sam na devedesete, pa i na moderne bendove koji isfuravaju isti stil. Od ranog Soundgardena, Jane's Addiction, Melvinsa, pa do Engine Kida, Mindfunk, pa čak i Acid Bath, ta dekada je bila tako dobra, da je uvjerila Al Jourgensena da se odrekne svojih 80's synth-pop korjena i uzgoji si par testisa. Dekada je također odgovorna za neke od najcringe momenata, kao npr da jedan Limp Bizkit svojim stvarima natjera masu na nerede i tako uništi sami koncept Woodstocka. Neki od danas najpriznatijih bendova, poput Clutch ili Rammsteina, su devedesetih brusili svoja koplja, Black metal se desio van teškog undergrounda, bilo to dobro ili loše, također era Death/Dooma i njegove razvodnjene Gothic Metal faze. Svega, i za svačiji gušt. Oćeš malo psihodelije? Evo ti Kyuss i Corrosion of Conformity. Više voliš trulo i teško? Onda prvi Eyehategod. Kaotično i živčano? Ne beri brigu, evo ti cijeli roster Amphetamine Reptile Recordsa pa se nauživaj do mile volje. Raznovrsnost, a opet neka ista smjernica koja je krasila dosta cijelih žanrova žestoke muzike teško da se ikad toliko poravnala, i izbrisala ne samo mainstream barijere (opet, bilo to dobro ili loše), već i granice samih žanrova uvodeći hip hop u metal, groove metal u hardcore, ili cijev sačmarice u usta Kurta Cobaina. Shit was all over the place. I nakon ove ružičaste slikice se vraćamo na ova tmurna, predapokaliptična vremena gdje je glazbene supkulture zamijenio IDPOL, gdje nema uopće mogućnosti za spontanu formaciju artističkih pokreta, jer nitko više ne sluša iste stvari, tehnološki uvjetovane specifikacije ukusa zasnovane na logaritmima online pretraga itd. Vremena, koja možemo nazvati interesantnima akonto određenih pojedinaca, ali kojima svejedno fali kohezivni zeitgeist da sruši strukturu sistema. Tojest, ako ne provodite svoje dane kopajući po bespućima interneta tražeći dobar sadržaj u maniri kakvog alkemičara koji u svom praiskonskom laboratoriju traga za načinom kako od bakra napraviti zlato. Svako toliko doduše, izleti nešto zanimljivo što odstupa od većine i ističe se "baš me boli uvo za to kako će biti primljeno" stilom. E tu se nalazi Holy Scum, manchesterski projekt sačinjen 2017. od članova Gnod-a, Schoolhouse-a i Shuck-a, koji se može podičiti ne samo žestokim zvukom, nego i improvizacijskim pristupom na rubu psihodelije shvaćene vanžanrovski. Oba EP-a su izišla ove godine, u rasponu od samo mjesec dana.



Prvi EP se zove 'Kill' i čine ga 4 pjesme od kojih nijedna ne pada ispod 6 minuta. Nije sporo ali jest hipnotički repetativno u maniri jednih Swans, ali sa nadodatim utjecajima i improvizacijskim pristupom odmiču pravac u smjeru rekao bih Brainbombsa, mada mislim da bi ovaj Ep bolje bilo opisati kao ono što bi se desilo da je album 'Ultimate Purity' od Rectal Hygienicsa kojim slučajem bio dugogodišnji heroinski ovisnik. Trulo, hipnotično, sa reverbiranim vokalima koji su bačeni negdje u pozadinu i time postali skoro kao dodatni instrument u anti-simfoniji nepristupačnog zvuka. Možda najpoštenije reći da zvuče kao Jesus Lizard koji svira Swanse na probi, sa ponekim usudio bih se reći skoro pa stoner bass dionicama koje su očite na drugoj pjesmi 'Kill each other', dok treća, 'Almighty Dollar', poprima skoro pa razmjere avangarde koju bi se dalo opisati kao ono što je Birthday Party bio ostatku post-punk scene. U nekom momentu me podsjetilo na Cop Shoot Cop sa 'Release' albuma, ali samo u generalnoj tendenciji, ne i izravno. Za ljubitelje introspektivnog i dobrano bučnog alt-rocka kategorička preporuka

Naslovi: 1.Bodies of failure, 2. Kill each other, 3. Almighty dollar, 4.Low Ell.

Ocjena (1-10): 9 Drugi EP, 'Fuck' ne nastavlja tamo gdje je stao prethodnik, već nakon soničnog napada feedbackom i noiserskog introa (koji je ujedno i najdulji na izdanju) isporučuje dvije kratke noise rock numere više rudimentarne i punkerski izravne negoli je to bilo na prethodnom izdanju. Bas dionice su i dalje repetativne, ali i dinamičnije od prethodnika, iako je utjecaj Swansa i dalje više nego očit. Vokal je prisutniji samom činjenicom da su kompozicije konvencionalnije, i tu utjecaje takoreći nose na rukavu. Uzvikivanje parola popraćeno kakofonijom improvizacije iznad čvrstih bas temelja, i najgore što mogu reći o ovome je da su trebali izdati sve kao jedan album, jer prva i zadnja pjesma su noise improvizacije, a ne koherentne pjesme.

Naslovi : 1. Breen, 2. Say nice things, 3. No doors shut, 4.Social high.

Ocjena (1-10): 7

marko šiljeg // 02/11/2020