Novi rad zagrebačkog jazz gitariste Ivana Kapeca ponovno je nepredvidljivo izdanje s obzirom na, nazovimo to, 'hirove' koje je pokazivao tijekom posljednje dvije decenije. Imao je ili je bio u kratkotrajnim bendovima, ulazio u kolaboracijske radove, no malo toga je ostalo na dulje staze izuzev različitih postava Capisconne (u ranoj fazi Capisconne Electro Unity) s kojima je koliko-toliko uredno radio i objavio 4 albuma (posljednje reizdanje "Razor" 2017). Zajedno s Jankom Novoselićem radi u bendu Kozmodrum, te su pokrenuli izdavačku etiketu Zona Muzika, a ovo što je pred nama biti će 12. izdanje etikete.

Budući da je nesmotreno njegovu karijeru gledati nezavisno od projekata, kolaboracija i bendova s kojima je radio i djelovao, a takvih albuma ima nekoliko pod svojim imenom, teško je reći da mu je ovo solistički rad kao što je bio "The Path of Love" iz 2012., jer kad je tu okupljena ekipa imenovana kao kvintet iliti zgodno ispisano 5TET, evidentno je da se kroz opus neprestano razvijao različitim metamorfozama u potrazi za stilskim identitetom. Elem, ovih 46 minuta vrlo ležerno i neopterećeno šeta po suženom horizontu nu/ post-jazza s primjesama pop melodija predočavajući teže objašnjivu imaginaciju nepisanih načela po kojima se vode moralno-etičke, dogmatske, emotivne, a i još poneke, moguće metafizičke, transcedentalne, misaone, psihičke... opservacije u onom aspektu i opsegu kojeg nekakvo ljudsko, uglavnom nepisano pravilo omeđuje, odnosno razdvaja. Točnije, njegov cilj kao vodećeg kompozitora jest prikazati tu specifičnu liniju koja odvaja prostor kaosa od onog prostora za kojeg se smatra da je organiziran, a to sada može biti uistinu svašta, no daleko od toga da bi se ovdje očekivala abrazivnost, eksplozivnost i napadi neuobičajenih instrumentalističkih eskapada jer je sve bazirano na kontroli i principjelnosti ugodnog i finog osjećaja za estetiku do te mjere kad bi se, recimo, odmah s druge strane, figurativno rečeno iza tankog zida odvijala barem žučna bračna svađa, ako ne i rat kakav god zamišljali, no u njega fabula "Crte" ne zalazi.



Ideja je stoga vrlo zahtjevna, a bome i avangardna u jednu ruku ako uzmemo da su već sva ležišta vitalnog jazza odavno iscrpljena bezbrojnim reciklažama u koje se Kapec očito nema volje upuštati. On je na osnovnu nit vodilju i lajtmotiv dao glazbenicima slobodan dopust da razvijaju, istina ne baš osobito virtuozne, ali ipak povremene improvizacijske izboje zadržane u tim imaginarnim granicama lijepog ukusa i dizajna. Glazba je izgrađena suptilno i spontano u laganim, melankoličnim gradacijama s jednostavnim aranžmanskim zahvatima pri čemu prvenstveno prednjače uloge tenor saksofona Mario Bočića i vibrafona Šimuna Matišića dajući do znanja već u uvodniku "Zoka" kako je Kapec strogo fokusiran na svoju bariton gitaru izmjenjujući staccata ne tjeravši ideju suludo pred rudo kao vođa benda. Izranjavši iz laganih ambijentalnih pasaža, "Vibar colores" je solidan primjer post-jazza otprilike istim manirima kao što to rade post-rockeri sustavno dodavajući farbane vibracije minimalistički posloženom koloritu, ali bez one eksplozije i specifičnog krešenda, dok je "Neo" nešto slobodnija sa proširenim aranžmanskim komplementarnostima mada se ne može primijetiti neki kompleksniji zahvat izuzev što su bubnjar Borko Rupena i kontrabasist Ivar Roban Križić dobili priliku za intermezzo u samoj središnjici kompozicije, a tu se sad već može uočiti i 'pop' sklonost ka repeticijama (završni dio je isti kao i uvodni).



Prožet sukladno izgrađenim letargično-komornim atributima 'moody' atmosfere, ponajbolji improvizacijski dio saksofona utkan je u "South, south", dok je u izabranom singlu "In processu" vrlo tugaljivog sentimenta. Kako se materijal približava završnom dijelu, tako su kompozicije očito napenalene da dosegnu klimaks i epilog: "U daljini" ima fino raspletenu gitarsku solažu, a dvije posljednje, ujedno i najdulje "Quattro per due" su razbarušenije u slobodnim hodovima, čak i sa zavidnim raspoloženjem Bočića koji povremeno pokazuje Wayne Shorterovske fragmente, te post-rock/ nu-jazzerski odjek u posljednjoj "Pesnata" koja je i više nego odlično pogođen finiš s konačno kompleksnijom građom u kojoj opet dominira pop i post-jazz/ rock ugođaj.

A sad, govoriti o nekakvim odmacima od poznatih i prepoznatljivih struktura, kao i raspoloženja samog autora baš se i ne može. Kao što mi nikako nije sjeo cover album s Majom Posavec "Večer s Cohenom" (2019) jer mi je naprosto toliko bio dosadan da sam ga jedva poslušao do kraja, ovaj je daleko intenzivniji s onime čega na njemu nema - dosadom premda postoji uniformiranost sentimentalnog levitiranja, no ona je subjektivna i ne osobito vrijedna razmatranja kada se stvari postave na pravo mjesto: ispred one publike koja prepoznaje vitalne odlike ovog imaginarnog putovanja do samih rubova instinktivnog kaosa u koji se ne ulazi. Mene bi daleko više impresionirao kaos, ali to je sasvim drugačija neizvjesnost.

Naslovi: 1.Zoka, 2.Vibar colores, 3.Neo, 4.South, south, 5.In processu, 6.U daljini, 7.Quattro per due, 8.Pesnata

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/10/2020