PARNEPAR: Dobar dan, izvolite (Doomtown Records, 2020)
Nekadašnji Šlagvort Na Kraju, skroz nepoznat zagrebački bend koji je mnogo obečavao sredinom druge decenije 21. stoljeća (objavili nekoliko odličnih izdanja) i nestao nakon 2-3 godine rada nastavio je pod ovim novim imenom prvo se očitavši frenetičnim živim EP-ijem "Kako, molim?" (snimljen 2.IV 2018. u Močvari) na kome su odsvirali i neke od ranijih pjesama, a u vrijeme Covid-19 su smislili i snimili kod čuvenog Nikše novu kolekciju od 13 pjesama koje nastavljaju njihove stilizacije na profinjeniji način.
Prije svega, ovdje dolazi do izražaja neprikosnovena kreativna potentnost u svega nepune 24 minute kakve se rijetko mogu pronalaziti u području povijesne ostavštine rocka, reklo bi se, ciklički nastavljaju put Šarlo Akrobate i The Pop Group iz prve faze 1977-1981 uz ponešto ekscentrizma Captain Beefheart & His Magic Banda, a ne budem li preškrt na pohvalama, mnogo toga ima i od ljubljanskih neurotičnih legendi Žoambo Žoet Workestrao. Onaj nekadašnji noise kakvog su povremeno znali implicirati sada je skrušeniji i vrlo čistog 'pop' kristala, te su svu punkersko-rockersku frustraciju kompresirali u kompleksne kompozicije koje vrve neobično bogatim interijerom baziranim uglavnom na četiri osnovna instrumenta - gitari, bubnjevima, basu i vokalu uz povremeni psihodelični background satkan od svakojakih efekata. Preplitanjem post-punk/ funk osnovice s kompleksnim aranžmanskim mešetarenjem postigli su vrlu sviračku zrelost kojoj nisu potrebne distorzije jer bi pojele mnoštvo čistih tonova, a kompozicije dadaistički uredili da niti jedna ne nalikuje drugoj. Svirački unikatno, s puno energije i odličnom produkcijom utkali su i neobično formiranu liriku što ustvari paradira ironijom filozofije svakodnevnice, no jedan od mnogo manje ubjedljivih elemenata jest način vokalizacije sa siromašnim performansima što su više recitatorski i donekle polumelodični, ali tekstualno se idealno uklapaju u kompletan koncept životne ironije.
Najmekša od svih, uvodna "Čovjek prosjek" s trubom gostujućeg Rok Mozbaha vratiti će avangardniji šlih rocka Tuxedomoon iz prve polovice 80-ih što je već u samom startu fantastičan pogodak, a onda slijede same razarače od "Se bastijan" funkiranim The Pop Group eskapadama drugog im albuma "For How Much Longer Do We Tolerate Mass Murder?" kojeg se često može uhvatiti u ponekim intervalima, ma dobro i prvog "Y", pa "Luka s kvarta" programatskim sufiksom kratke crne kronike, totalno sarkastičnim math-rockom "Karaoke satri" u kome ima čak 15-16 stilskih izmjena u svega 2 minute i 37 sekundi, a redom to su: ambijentalni fade-in, math-jazz, atmosferičan dio, hardcore/mathcore, post-hardcore, surf, funk dio bas gitare, čak i Beethovenova "Oda radosti" (Ode an die Freude) se tu pronašla kao staccato minijatura od 3-4 sekunde (!!!), ma svačega... Laganija, reggae/ new wave "Kad sinusi odu na more" opet ima drugačiju konfiguraciju: iz uvjetno rečeno standardnog new wave stila uleti se u melodičnu gitarsku lepršavost, a onda u totalnu zbunjolu kakvu je znao priuštiti beogradski Defektno Efektni, malo znan beogradski bend s kompilacije "Artistička radna akcija" (Jugoton, 1981), dok je "Kako da ne" pak uron u lucidnu Captain Beefheart ostavštinu izmješanu s The Pop Group, a Šarlo je evidentan u "Dječjoj" gdje je originalni tekst pretvoren u 'mazite nam djecu/ ona plaze do vas'. Original je glasio 'pazite na decu, deca paze na vas'. Ja bih tu ovom prilikom dodao još jednog pokojnog genijalca, često zapostavljenog i zaboravljenog - Mark E. Smitha kome je, možda, posvećena melodija "Pranje hladnog tuša" očito uzeta iz vrlo nježne i senzibilne "Rose", predzadnje pjesme sa "Shift-Work" remek-djela kojem je čak i New Musical Express 1991. dao desetku, no lirski je filozofski pomaknuta u sarkastičnu višesmislenu humorističnu metaforu kao da je ispisuje, ako ne neuhvatljivi spomenuti legendarni mančesterski car alternativnog izraza, onda barem drugi, londonski pokojnik Bowie.
"Pranje hladnog tuša"
'Sapunica na mozgu
Kroz uši mi je ušla
Trljajući oba
Ispod hladnog tuša
Nema više bora
Sjaji se roza
Glatka siva kora
Volim pranje mozga
Formula je forma
Čist sam skroz iznutra
Opran mi je mozak
Vidim drugo sutra'
Bowie bi od ovakvog teksta napravio vrlo lukav komercijalan hit i otpjevao ga veličanstveno, no kako bend nema adekvatan vokal, ali, prebrzo bi bilo suditi, pogledajmo realnu stranu priče: Haustoru se 1981. nisu baš smiješile neke optimističke prognoze, a niti na drugom, najznačajnijem albumu "Treći svijet" (1984); svi su zborili odličan bend, ali da imaju barem boljeg pjevača. Slažem se u potpunosti. Rundek je očajan vokalist isto kao i Zoran Predin ili Davorin Bogović, ali imaju pjesme koje su (p)ostale evergreenima zbog tekstova i sviračke izvedbe, a Parnepar idu baš upravo ka toj špranci da sve svoje nedostatke vokalnog usmjere na sviračku sjajnu potkovanost i lirsku čudnovatost koja je veoma pogodna za analize. Pravi umjetnik, Rundek je lijepo otpjevao 'ulje je na vodi, moj je grad večeras dobio luku'. Evo, jedna od genijalnijih "Majstore, daj mi razlog" je u sviračkom aspektu besprijekorno odrađena, može se bez ikakvih predrasuda pomisliti da je u ekipi bila armada John Zornovih, Frank Zappinih ili Don Caballero glazbenika u svega 2 minute, ali taj vokal je toliko mršav da se svodi samo na recitacije što je ogromna šteta. Najdulja "Prvi dodir" (čak 3.14) s teen lirikom sofisticirane gay poetike u mračnijem dekoru 'najbitnije je da nije bilo ništa... pamtim ruke muževnije od tvojih/ zar slabine moje tako zdušno brojiš/ neke dječake viđam sve rijeđe/ na istom mjestu u isto vrijeme' sigurno neće postati "Retko te viđam sa devojkama", ali je fabula jako, jako slična kad su se Vlada Divljan i Idoli 1980/81 nametnuli kao simpatični beogradski dečaci koji vole dečake, a u principu su, naravno voleli samo ženske emocije. Lukava je to strategija odmah od početka, a s obzirom da uopće ne znam tko je ekipa u ovome bendu i kakve su im životne fikcije, mogu samo gledati s nekakvog subjektivnog stajališta da je ovo, svih ovih nepunih 24 minuta jedno, prije svega fantastično odsvirano remek-djelo kome samo treba bolji vokalist.
Priča koja stoji iza svega ovoga je najbitnija, a nije Šarlo Akrobata iz 1981., niti angažirani The Pop Group s kojima postoje jako velike sličnosti. Vokal jeste jako mršav, ali pjesme su 'treći svijet' i ' bistriji ili tuplji čovek biva kad...', a svirka svakako kompleksnija od Haustora, a i od Šarla. Samo, nemaju "Moja prva ljubav" i "Ona se budi". I recimo "Zamisli život u ritmu muzike za ples" i himnu "Maljčiki". Sve ostalo imaju. Ali slab, loš vokal je smetnja, no valjda tak to mora biti, ne znam, teško je secirajuće analizirati i objasniti ovu fenomenalnu glazbenu crtu sa ravnodušnim vokalima koji čak nemaju ni teatralnost tipičnog 'talking heada', tj. brbljive glave bez emocija kakav je bio TV voditelj Vladimir Levak.
Naslovi: 1.Čovjek prosjek, 2.Se bastijan, 3.Luka s kvarta, 4.Karaoke satri, 5.Kad sinusi odu na more, 6.Kako da ne, 7.Dječja, 8.Pranje hladnog tuša, 9.Majstore, daj mi razlog, 10.Prvi dodir, 11.Reklamna, 12.Kalvarija