Drugi album čakovečkih Partleka nastavlja urnebesni debi "Pošto, kume, lonac?" prvotno objavljen kao d.i.y. izdanje još 2013., a tri godine kasnije i za Slušaj najglasnije. Ovaj put, barem za sada, riječ je i opipljivom cd-u, a i free-downloadu s njihove bandcamp stranice, no kako su potentno zabavan i nevino otkačen punk bend s naizgled 'opasnim' i 'hudim' imageom kojeg bi stranac što ne razumije hrvatski jezik čist komotno mogao protumačiti radikalnim, možebitno ispolitiziranim i angažiranim stavovima, ne bi bilo loše ovih nešto manje od pola sata odštampati i na vinilu uz priložene tekstove i prevode na engleskom, talijanskom, španjolskom, francuskom, rumunjskom, kineskom, japanskom, arapskom (u više varijacija), hindu, bantu, svahili... i dakako, svim slavenskim jezicima. Jednog dana bi im se mogao i dobro isplatiti jer poklonika komičnog crtić-punka ima oho-ho, a naš hrvatski s kojim barataju Partletki uglavnom samo razumije ex-Yu i ponešto naše slavenske braće istočno i sjeverno od nas. Uzmimo da manje-više svi fanovi benda, a i oni koji ga doživljavaju postrance znaju cijelu priču oko njihovog utabanog stila s kojim šarmiraju: obrađuju uglavnom vrlo dobro poznate pjesmice iz dječjeg vrtića, iz crtića, dječjih filmova, foršpana i poneke zabavnjake, elem, baziraju se na toj relaciji interesa predškolske dobi do cirka 4.-5. razreda osnovne škole kad se pomalo počinje stupati u pubertet i otkrivati sasvim drugačije, prvo 'putenije', a potom i narcisoidnije teritorije koji u kasnijem periodu mogu prerasti u sve i svašta. Tako bi ih netko posve neupućen, kad vidi Lazara (bas, vokal), Kanotija (gitara, vokal) i Maraca za bubnjevima, s one strane dušebrižnika, psihologa i pedijatra mogao protumačiti pedofilima. Šta ovakvi punkerski mulci imaju djeci pjevati dječje pjesmice? I uzmimo da jednom postanu općenito popularni što se sasvim lako može dogoditi, au, tad će se desiti svačega u tim nerazmjerinim i neusklađenim odnosima da jedan punker, metalac, alternativac ili štagoderice rockerski (ne)odgojeno djeci ne može i ne smije davati nikakve poruke, a tumačenje takvih pjesama može imati pogubne konzekvence.



To su čiste gluposti poput onih poznatih, nakradanih paljenja, odjednom diskutabilnih knjiga i slikovnica ili Trumpova zabrana nekih poznatih romana u korištenju obrazovanja osnovnoškolaca u USA, a sva su ta djela činila vitalnu osnovicu odrastanja i stapanja s kulturom: i Mark Twain i Braća Grimm i Hans Christian Andersen i Carlo Collodi i Karel Čapek i Lewis Carroll (pravim imenom Charles Lutwidge Dodgson - "Alica u zemlji čudesa"), te mnogi drugi sve do Joanne 'Jo' Rowling iliti J.K.Rowling (autorica "Harry Pottera") su sustavno pratili tijek interesa upravo takve 'najnježnije' dobi predočavajući kojekakve katastrofe koje se događaju u civlilizaciji pripremajući mala, nevina bića s bajkovite strane da život i nije potpuno savršen pričajući im kompleksne bajke, basne i ponekad vrlo zavrzlane priče koje imaju itekakav efekt. Meni je jedna od osobno najgrozomornijih horror priča ona baš o "Ivici i Marici" Braće Grimm što je prikazivala glad i neimaštinu, te vještičarenje, a baš to se dešava i danas, samo na drugačijim parametrima. Što se tiče prevoda (ili prijevoda) na ama baš sve jezike, evo primjer: kad je moj sin bio u dobi dječjeg vrtića, volio je gledati ruski crtić "Maša i medo', ali ništa nije razumio jer je na ruskom pa sam mu sinkronizirano prevodio, a isto tako je obožavao japanski abnormalno psihodeličan, čak i bolestan crtić "Paprika" koji je, na moju sreću imao titlove na engleskom pa sam mu pričao što akteri govore, mada je u crtiću najvažnija fabula, mistika i otkrivanje nečega sasvim novoga, nadnaravnog, puno boljeg i ljepšeg od jela i spavanja. Jako dobro se sjećam, moj 6 godina mlađi brat je baš u toj predškolskoj dobi stalno kritizirao odgoj 'sve bi bilo dobro samo da ne moram jesti i spavati, oću se igrati'. Sva djeca su ista i imaju iste poglede sve dok ih 'mi' roditelji, nehotice, nepažnjom, često namjerno ili sustavno po defoltu - onako kako rade svi, tako ću i ja, ne odprhnemo da za njihove prohtjeve nemamo vremena jer se bavimo daleko važnijim stvarima. Ne ulazim u to kakva je recimo vaša slika djetinjstva prije škole, ali moja je bila jako dobra; nisam išao u dječji vrtić, nisam imao niti jednu igračku, ali sam do 1974. (tad sam krenuo u 1. razred osnovne škole) mogao pogledati poneki crtić na TV u 19.15h (Muharko i Kamičko, Krtek, Tom i Jerry, Mickey Mouse, Hipo i Čipo), igrao sam se uglavnom s kocenjem (drška oljuštenog kukuruza, srpski: šapurike) i izgrađivao sam svoj bajkoviti svijet u seoskom dvorištu ispod jasena s domaćom živinom različite vrste, trčkarao po okolnim vrbikovim močvarnim šumarcima s ponešto topole, jablana i mnogo akacije (nerodik, bagrem, isto je), šetao po poljima kukuruza beruć vošćenku (preslicu), muvesao se po vinogradima, brao sam bazgu, lipov cvijet, kamilicu, premetao smeće na obližnjem smetlištu, hvatao žabe i guštere, a dok je bila periodična poplava Drave svako proljeće, ljeto i na jesen, fatali su se bome i piškori (iliti čikov, mmmm, kak je to fina riba!), dugoljaste zmijolike ribe nalik jegulji koju nigdje nećete pronaći u ribarnicama, pa su se pekli puževi u žaru i tako svašta što bi danas upravo sociologe i pedijatre zvalo na uzbunu da to nije pravilan tretman i odgoj jer je danas sve zaštićeno i sve podliježe nekakvim zakonskim regulativima od feferona i paprike uzgojenih biološki razgradivim kokošjim izmetom (moš' si mislit) do željeza, kalija i litija koji se nalaze u mnogo prirodnih supstanci, a sa svima njima, dobar kemičar, čak niti ne mora biti posebno dobar, može napraviti štošta toga, kao što smo mi djeca u nedostatku novaca radili barut da se zabavljamo u dane Božića i Nove Godine baš i ne obazirući puno pažnje na karabit, petarde i engejce. Eh, tko je imao engejca, taj je bio skoro pa John Wayne, ha-ha-ha... Moj komentar jest da je svaka takva insinuacija potpuno bezvezna i neutemeljena bez obzira na principe. Otkako je čovjeka na Zemlji, neraskidivo je bio povezan s prirodom, ali u zadnjih 20-30 godina više nije. Moderno društvo i standard su, kao što to davno Štulić reče 'pokvario ljude, jedu govna i sanjare'.



Partleki shodno tome nemaju posebice 'opasnih' tema kojima bi mogli zdrmati klikere onih 's putrom na glavi', iznenadnih, fakultetski obrazovanih socioloških čuvara što se brinu o budućnosti novih Hrvata; takvih je sve više, a tumačenja su oprečna, neuki ljudi glasaju za 'nešto novo' i 'promijene', a tek nešto više soli u tikvi imaju rijetki. Na koncu, od svega spomenutog dobiva se to da je današnje dijete, skupa s roditeljom posve zbunjeno i ne zna što se smije, a što ne smije. Tipičan primjer vam može, recimo biti kolega s kojim radite, prvi susjed, član porodice, šire familije, netko vrlo blizak, a usput je, naravno i roditelj klinaca upravo tih godina. Napaljen je na to da klinac od 10-12 godina ne može 'uspavati' svoju sestricu ili malog bracu, pa odlazi kući s posla, da li po novu dozu dopa ili amfetamina ili se seksati s novom priležnicom, svejedno je, no čista je stvar da danas mladi roditelji uopće ne znaju prepoznati pravu vrijednost 'klasične' dječje bajke educirajući se uglavnom na, u ovome kontekstu nebitnom sadržaju - 21. stoljeću koje povlači drastične posljedice u odgoju.



Takvom i takvim roditeljima pjesme s ovog albuma neće značiti ništa pokušavajući svoj antagonizam i frustraciju svaliti na nešto sasvim drugačije, imali oni 20 ili 35 godina, svejedno je (zna se, svi manje-više koriste neki aditiv 'podizača' u vlastite, nazovimo 'kreativne' svrhe zbog većih ciljeva), a ono glavno što se rola kod ovog albuma i što je vrlo važno - poruka svake od ovih čak 14 pjesama može biti uništena zbog stava 'neće meni punker odgajati dijete'. Za neke je bolje da im dijete odgaja turbo-folk, za neke techno i digitalno doba. Skini dijete aplikaciju i samo stisneš 'enter'... Punker itekako može odgojiti dijete, puno bolje od svih teta u vrtiću i učitelja u školama, a o tome nećemo raspravljati s obzirom tko nam je na vlasti već tri desetljeća. Stalno se dokazuju nesposobnim optuživajući 'one prije njih'. Ista spika. Djeca ne vole takvu spiku. Djeca vole konkretno da im se kaže 'Medo Brundo, ne ponašaj se ludo/ Medo Brundo, ne postoji čudo/ kad ćeš jednom shvatit, ne može se od meda vel'ka torta pravit/ nemoj da se srdiš, nije vrijedno to, bolje da se smiješ, ho-ho-ho-ho-ho' (hit "Medo Brundo") 'da te nikad auto ne zgazi ne zgazi, oprezno ulicu prelazi, prelazi' ("Kako se prelazi ulica"), a što i kako neki član odbora za kulturološko-obrazovnu domenu tumači ove i ovakve stihove u izvedbi Houdeka ili ovih punkera ne spada niti izbliza u isti rejting shvaćanja mada su stihovi posve isti. Eh, da... tu se dolazi do te točke nerazmjernosti s kojom se Partleki vrsno i hrabro upuštaju u koštac: fasada i konstrukcija što ne odgovara obrazovnom establišmentu koji bi najradije vratio u obrazovni sustav čiste figure humanizma lišene bilo kakvog otpora, bukvalno rečeno, srednjovjekovnu skolastiku i pravilan poredak hijerarhije za koju djeca niti malo ne mare i nije im bitna sve do trenutka dok se ne suoče sa stvarnim činjenicama života i shvate da su tijekom školovanja bili obmanjivani, ako skontaju, a tada je u principu i prekasno za stvaranje nekih novih, drugačijih svjetonazora.



Okey, "Engele, bengele, banda svira..." je naoko zvrkast i otkačen punk album s pomno probranim tekstovima za djecu, te može biti dječji i sasvim nevin, no današnja djeca baš i ne slušaju punk ili nešto slično izuzev ako se ne radi o nekim obradama najpoznatijih im pjesmica; tada im glazbena podloga i izvedba uopće nije bitna. Ovo je album prvenstveno namjenjen standardno pomaknutoj mainstream publici kojoj je klasično angažiranog punka navrh glave i traže zabavu, te predah od silnih socio-političkih slogana, frakcija i devijacija za (ili protiv) 'lijevo', 'desno', 'centar'. U tom aspektu album je pogodio na pravo mjesto: daleko bolje je snimljen i produciran od odličnog debija, a o svirki nije potrebno govoriti jer je ovaj trojac besprijekorno usviran bilo da se radi o umjerenim ili onim urnebesnim tempovima kakve šibaju pjesme "Graškograd" (kratka 1.04, s melodijicom plastične fučkaljke) "Juri, juri vlak" (s vox-extended tehnikalijama 'ču-ču-ču'), spomenuta "Kako se prelazi ulica", pa onda "Mačak Maksim" u klasičnom kalifornijskom punk elanu, "Mi smo djeca vesela" s 3 uleta u hardcore galop ili najšašavija, najkraća "Spužva Bob Skockani" od samo 43 sekunde! Između ostalog, ovdje se nalazi čitav spektar zabavnih punk devijacija koje su, svaka za sebe, lukavo uzete od vrsnih legendi poput The Clash, Buzzcocks, UK Subs, G.B.H., Anti Nowhere League, Dead Kennedys i tako redom od svakoga ponešto, a to se itekako osjeća kad ovaj trojac nesmiljeno šeta aranžmanima, posebice u kompleksnoj "Čokoladna kiša" (i najduljoj, čak 3 minute) gdje se koriste i reggae/ska elementi. Dovoljno se samo podsjetiti prva 3 albuma The Clash (najcjenjeniji "London Calling" je bio 4.), e, pa Partleki svirački i aranžmanski nisu nimalo daleko od tog pijedestala s ovakvim dječjim tekstovima, čak niti u neočekivanoj obradi Dubrovačkih Trubadura "Kad naš brod plovi" ili završnoj "Carstvo u drugarstvu" čuvenog beogradskog TV voditelja Branimira Milićevića 'Branka Kockice', poznatog širom bivše SFRJ po emisiji "Kocka, kocka, kockica" s kojom je šarmirao i odgajao upravo ovakve naraštaje od 1974. sve do raspada federacije. Narafski, i ja sam bio njegov gledatelj (i učenik), a upravo ta pjesma je bila zaštitni slogan za dobročinstvo, naukovanje i izgradnju koherentno prijateljskih odnosa, mada nikad nije bila neki izrazit radio hit. Ha, za očekivati je da bi Partleki na narednom radu mogli obraditi "Poletarac" Laboratorije Zvuka...



Elem, tko god nešto krivo ili loše smatrao da ovakav relativno klasičan punk na grleno moćan i osoran vokal Lazara i Kanotija nije dostojan za dječje tekstove i najnježniju generaciju defintivno je zakržljao u razvoju mada može imati i sociološki doktorat. Stvar je skroz čista: ovo je sasvim nevin album s itekako poticajnim atributima gdje se novi roditelji 21. stoljeća slobodno mogu zapitati u čemu su pogriješili kad im dijete počinje stupati u pubertet tražeći najnovije marke Iphonea, tenisica, majica, kad ih počinje degradirati i ponašati se sasvim suprotno od njihovih odgojnih kriterija. Sve se može lijepo urediti i složiti, a oni što nisu shvatili smisao poante Partleka čak niti pogledavši priloženu sliku za koju, uvjeren sam, jako mnogo ljudi nema pojma šta je to iza njih, samo ću dodati jednu anegdotu iz mog susjednog sela Virja: čovek je vozio to čudo od 3 metra i na njemu lepim belim sprejem preko izrađenog šablona nasprejao poznati logotip coca-cola, pa je poslije imao mnogo problema jer je to dospjelo do etikete. A radilo se samo o čistoj šali.

Partleki savršeno dobro znaju sve o djeci i punku, te kako to plasirati u mainstream. Bez brige, kad-tad će to unovčiti jako dobro...

Naslovi: 1.Ni medu, ni zeku, 2.Graškograd, 3.Juri, juri vlak, 4.Medo Brundo, 5.Kako se prelazi ulica, 6.Djede Mraze, ne skreći sa staze, 7.Mačak Maksim, 8.Spužva Bob Skockani, 9.Čokoladna kiša, 10.Mi smo djeca vesela, 11.Jedan običan žir, 12.Bimbo, 13.Kad naš brod plovi, 14.Carstvo u drugarstvu

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 27/07/2020