Kad sam na nedavnom koncertu u Route 66 s Biciklićem, Accident i BKD po prvi puta prisustvovao nastupu ovog čakovečkog punk trojca (26.III 2016.), te samo par dana kasnije mi cura donijela njihov album iz 2013. na USB sticku, u prvi mah sam mislio da je to samo neki smandrljan demo s ritam mašinom kakav je uobičajen za naše kućne lo-fi standarde. I idem to preslušati. Prvo u samoći, onako informativno, kako to kod mene već i ide. I, ti bokca, pa miša mu jebem, šubi-dubi-dubi, mene bole zubi, ovo je odlično... I drugi dan pustim ja to svome sinu koji ima 6 godina, a on se uživio, počeo skakati, vrištati i pjevati makar nikad nije čuo bend, ali zna sve pjesme osim jedne. Njemu je ova glazba sasvim protočna jer sluša i black i detah metal i različite oblike alternativne glazbe, pa mu ovo dođe kao jako pitka melodična vodica kad otac piše recenzije brutalnih bendova i izvođača.

Štos Partleka je sjajna domišljatost da konačno skinu Ramones s onog pijedestala crtić-punkera kako su ih nekad nazivali kritičari, a to je bila samo zabavna punk glazba bez ikakvih socio-političkih angažmana, no istovremeno sa crtićima je imala jako malo u globalnom aspektu. Ramones su isfurali tu vrlo lakozapaljivu spiku bezidejne generacije koja je bila nevjerojatno smiješna i apsurdna u potrazi za seksom i provodom na koju se nakačio i Gobac, tri melodična akorda, elem jedan više od Lou Reeda u puno većoj brzini, ali vrlo daleko od nekih vitalnih referenca punka Sex Pistols, The Clash, The Stranglers, a kasnije i hardcore punka koji je znatno drastičnije udarao prave šamare neoliberalističkom kapitalizmu, našem današnjem najvećem neprijatelju koji je konačno došao i u naše malo dvorište na zov horde koja nije mogla podnijeti diktaturu komunizma. Partleki su vrsni zajebanti, posve nevini u tom stavu i sam punk kao ideologija im nije bitna, već kao glazba koju su prisvojili na umjereno žestok i discipliniran način. Prvotno je ovaj album bio snimljen 2013., dostupan na downloadu, a evo, sad je zaživio i kao fizičko izdanje, koje sam, vrlo zanimljivo, dobio samo par dana nakon što sam poslušao mp3 snimak na USB-u. Čak se i moja cura čudila, pa jebote, ja to znam od 2013., zašto je to tek sad objavljeno kao CD?

Činjenica koja stoji jest da su Partleki s ovim debijem od 25 minuta u vrlo kratkih 12 pjesama obradili najznačajnije teme iz naših i inozemnih crtića, reklama, raznoraznih foršpana i dječjih himni koje svako dijete nauči u vrtiću, a takvih tema ima oho-ho i u tom pogledu nikad im neće manjkati adekvatnog materijala za obradu. Činjenica druga da su ih napravili u vrlo prikladnim, umjerenim tempovima koji nisu hardcore, da su snimci izuzetno dobro urađeni (studio u Puščinama, Čakovec) i da podjednako udaraju i na djecu i na njihove roditelje. A činjenica treća je da su i hrabriji roditelji sa svojom djecom potencijalna publika. Odnosno, Partleki su iskoristili međuprostor sveopćeg ljudskog kaosa, razdvajanja i loma brakova, nesretne djece i frustriranih roditelja na vrlo zabavan i komercijalno prihvatljiv način poput religije koja sjedinjava bedastoću s iskrenom vjerom gdje je filozofija i teorija besmislena, a egzaktni pojmovi su nevažni. Partleki nisu smišljali tekstove za svoje pjesme isto kao što to niti svećenik u svojim euharistijskim obredima ne smišlja novu verziju 'Oče naš', 'Zdravo Marijo' ili neke nove postavke '10 zapovijedi Božjih', 'Križnog puta' ili blagovanja Božića i Uskrsa. Sve to smislili 'neki drugi', a Partleki su apostoli koji prenose najnevinije ideje za djecu i odrasle uzete iz medija na punkersko jak način bez ikakve vulgarizacije izvornika.



Jeste da je daleko primjerenije teti iz vrtića djeci pustiti "Nije lako bumamarcu" kad je zapjeva Žak Houdek ili "Kad se male ruke slože" iz filma "Vlak u snijegu" sa Slavkom Štimcem od ovih varijanti koje su napravili Partleki, te još niz pjesama koje bezrezervno stoje na pijedestalu svake odgojiteljice ("Šubi dubi dubi, mene bole zubi", "Pčelica Maja", "Teletabisi", "Kišobran za dvoje"...), ali zadnja stvar "Medo" koja je ujedno i najdulja (3 i pol minute) progovara zajedljivim tonom na cijelu opću soco-političku situaciju od malih nogu: 'e moj medo, zar ti ne znaš reda, tako prođu svi kradljivci meda, e moj medo izbodene njuške, bolje ti je medo jesti slatke kruške'.



Na ovome prvom albumu Partleka i nije toliko važna instrumentalizacija koliko sam smisao općenite poruke koju daju na vrlo nevin punk način obračajući se i djeci i njihovim roditeljima prilagodbom slogana koje su usvojili od medija, škrgut zuba ovdje nije uključen, već čista 'tuđa' misao interpretirana na drugačiji način, a to niti Ramones nisu uspjeli koliko god da su se trudili. S ovakvim dječjim pjesmicama napraviti ovakav, doduše jednostavan pop-punk album je skoro pa vrhunac hrvatskog punka koji ima idealne šanse postati mainstream u širokim razmjerima da će se mrziti poput odlaska na misu. Jedino što u ovome ne valja je naziv albuma. Uopće ne odgovara sadržaju jer moj me sin pitao kad je vidio CD 'tata, kaj od Kitty-Kat bum nekaj dobil, sličicu?'. Naravno, vidio je crvenu mašnicu. A naziv albuma mu nisam mogao protumačiti. On ne kuži novac, trgovinu i cjenkanje na placu.

Naslovi: 1.Djecu ne donose rode, 2.Šubi dubi dubi, 3.Nije lako bubamarcu, 4.Pčelica Maja, 5.Doviđenja naše drage tete, 6.Teletabisi, 7.Kišobran za dvoje, 8.Čujte nas tate i mame, 9.Nos, njonja, njokalica, 10.Kad se male ruke slože, 11.Volim djeda i baku, 12.Medo

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 25/04/2016