O suvremenom zvuku i stilu Kevlar Bikinija valja se malčice detaljnije pozabaviti u samom uvodu...

Eh, evo tako, sticajem raznih okolnosti, ovo je tek prvi njihov album kojeg recenziram, a znam ih i poznajem još mnogo ranije nego li su se oformili, još tamo od onog desetog po redu HGF-a koji je održan u Bedekovčini 2006., (jedini koji se nije odvijao u Zaboku), a tada su bubnjar Kićo i gitarist Berta bili pokretačka snaga Mental Harakiri. Zanimljivo, tadašnji frontmen Marko Rančić danas je bubnjar i povremeni basist Biciklića. Elem, upravo te godine ujesen imao sam s njima jednu uistinu neobičnu avanturu: Mental Harakiri sam angažirao da održe koncert u Bosanskom Novom 28.X 2006. i bilo je odlično. Bend je superiorno otprašio neobičnu smjesu metala, hardcorea, nu-metala, punka i rocka s dakako, autorskim stvarima, a Marko je na kraju koncerta bacao cd-ove u publiku, no ono glavno uslijedilo je drugog dana kada smo se dogovorili da će me njihovim kombijem vratiti u Zagreb. I tu sad ništa ne bi bilo neobično da se ekipa nije tamo negdje oko podneva pojavila na dogovorenom mjestu pored jednog kafića u Bosanskom Novom (točnije Novom Gradu, kaže moja kolegica iz Prijedora, ma jebal' ih Novi Grad), ali posve blatnjave obuće i blatom zašpricanog kombija sa čijih se guma dalo ostrugati blata i šljunka koji bi mogli poslužiti kao osnovna sirovina za barem 5-6 mješalica betona. Oni su, naime imali konačište nedgje na brdu ponad ovog prelijepog grada na ušću Sane u Unu i upali u ogromnu kaljužu, a kako su 'turirali', tako su još više zaglibili i nisu se mogli mrdnuti. A nekakve vučne službe i nije bilo. Najbliža je trebala doći iz obližnjeg Prijedora (20 km) ili čak Banja Luke (60 km), a kako je bila nedjelja prije podne, nije im preostalo ništa drugo nego da se posluže domišljatošću. Nedaleko gliba u kome su zagrezli našli su odbačeni otpad na kome su pronašli neki madrac i svega su počupali nabacavši svu patinu, vunicu i tkaninu iz njega pod kotače stvorivši umjetno 'suho tlo' i jedva se izvukli. Inače bi čekali tko zna do kada, možda čak do ponedjeljka dok ih netko iz sela ne bi iskirijao traktorom na sajlu. I onda smo sjeli i vozikali se kući pijuckajući jeftino i dobro bosansko pivo kupljeno u Novom Gradu, ali preko Zrinske gore gdje su sva sela tada bila prazna bez ijednog stanovnika, polja i šume minirane, a svaki put kad smo stali na piš-pauzu, na svakih 50 m uz cestu bile su načičkane table upozorenja 'oprez mine'. Tom prilikom je gitarist Berta (danas vođa, vokalist i gitarist Kevlar Bikini) puštao Pro-Pain i još gomilu njima omiljenih, uglavnom američkih hc-metal-punk bendova ističući kako oni svoje idole uvijek ostavljaju postrance kad kreiraju vlastitu glazbu. Bend je imao velikih afiniteta, bili su čak i predgrupa Soulfly, čini mi se još 2004. u tadašnjem OTV domu, za dlaku im je iz ruku izmigoljila pobijeda na spomenutom HGF-u (pobjednici su bili Minimum System Requirements), te su se negdje 2008. rasturili. Kad su kao Kevlar Bikini krenuli u novoj postavi promijenivši zvuk na rockabilly-metal/rock i objavili sjajan debi "Explodisiac" (2012), moj kolega Durden iliti Zvjezdan Marković me preduhitrio u recenziji: htio sam se požderati, to mi je bio jedan od 5 najboljih hrvatskih albuma godine kome bi zasigurno dao 10/10 (njegova ocjena je bila, na moju sugestiju 9/10, a htio je dati 8/10 ili čak 7/10), za drugi "Hi-Fi or Die" (2014) nisam dugo vremena niti znao jer sam bio u strahovitim privatnim problemima, a treći "Rants, Riffage and Rousing Rhythms" (2018) je opet recenzijom popratio drugi kolega Tomislav. Ne kažem da moji kolege s Terapije nisu napisali dobronamjerne i pohvalne tekstove, kao i mnogi drugi recenzenti-kritičari u slučaju ovog fenomena, ali u mnogo slučajeva sam primjetio manjak dublje analize: zašto su Kevlar Bikini takvi kakvi jesu i zbog čega ih se hvali na sav glas.



Stvar je u složenom procesu iskusnih glazbenika, danas ljudi koji stupaju u srednje godine života i više ne teže samo za sirovom energijom i zafrkancijom već za kompletnim volumenom vlastite kreativnosti. Danas su skuliraniji, mnogo rafiniraniji nego li na debiju, kako kažu, a vjerujem im jer ih poznajem, samoizolaciju i socijalno distanciranje su poduzeli mnogo prije ove pandemije Covida-19. Rekao bih još tamo nakon raspada Mental Harakiri učahurivši se u sposobnost komponiranja, prije svega modernih pjesama koje neće nalikovati na ništa iz čitave branše onoga što vole i slušaju. Istina, kada krene ovaj album s uvodnim singlom "Balerina's toes" i žestokim noise-rock nabojem koji se iznenađujuće pretvara u kontempliranu lirsku bombetinu prožetu ogromnom frustracijom na sofisticirani način sukobljavajući seksualnost s društvenim angažmanom i hedonizmom oslobađajući se klasičnih rock-punk metodologija 'puši kurac i učini mi život ljepšim', činilo bi se da zbore o tradicijski utabanom šablonu. Ne, to Mario izvikuje na daleko poetičniji način: krivite neuravnoteženost kemikalija za slabovidnost?/ ...spusti glavu dolje, utopi me u sreći/ nek mjehurići blaženstva izlaze na površinu, ali zemlja se rasušila suncem praznine, rastopila stijene nade, snova i privremene sreće'. I baš u toj uvodnoj pjesmi se otvara to blaženstvo s(p)retne manipulacije hrvatskog benda engleskim jezikom kojeg malo tko primjećuje u ovakvim prigodama; svi dakako trabunjaju o njihovoj glazbi i hvale je, a šta bi drugo. Ionako malo tko van anglosaksonskog govornog područja sluša tekstove žestokih bendova na engleskom, osobito Hrvate koji koriste engleski. Salomonski potez je pričati i pisati o glazbi i stilu, a liriku i smisao pomesti pod tepih, to je ionako redovita recenzentska poduzetnost kako najvještije izbjeći presedan točnog značenja u stilu, nek' si to sam slušatelj protumači, ja sam Poncije Pilat koji u ovome čovjeku ne vidi ništa griješno. Da, ova pjesma ne govori o tvrdim nožnim prstima balerine naučenim na umjetničku gipkost, ovo je velika metafora kojom se pjesnik lukavo poslužio izbjegavši čitav niz sporadičnih floskula: seksizma, šovinizma, nastranosti, licemjerja, bahatosti, pa i društveno-političke manipulativnosti, a ujedno sve to i obuhvaća na vrlo profinjen način. Elem, ovdje se ne radi samo o vraški jebenom složencu mnogih stilova od post-hardcorea koji izbija u prvi plan (Fugazi, System Of A Down), punka i noise-rock produkcije a'la Albini (svaka čast) , pa i nekih stoner/ sludge konotacija, sve zavisi od pjesme do pjesme što su uvijene u kompleksne atribute interesantno formatiranih u opsege oko 4 minuta, već o lirskoj drskosti hardcore poetike na art osnovama. Evo, "Feral fun" tako zbori 'preselimo se u šumu, možda ćemo naći mjesto u vučjem stomaku', "Son of a grinder", pretpostaviti ću, Bertina kratka autobiografija svjetonazora 'nenovčani poticaj smiruje dušu', a "The wailer" koja govori o nekoliko sumanutih ljudskih karaktera i situacija u koje ih je život odveo (mladića bez nogu što leži na krevetu prodavajući dječju pornografiju poput stoke, 12-godišnjaci odgajani za bitke, ćelavi oboljeli od raka, uhvaćene žene snimane i silovane) 'to što im je najgore, ne znači da ih moraš ozlijediti, oni ionako proklinju dan kad su rođen.' "Quench" ljudski poručuje 'trebamo manje izlaziti' i kao pravi poučak svim ljudima pametno zbori 'zasmrdimo ovo mjesto bez sunca' dakako aludirajući na masovna spaljivanja umrlih od Covid-19 koristeći jedan jedini stih na hrvatskom - 'nejdem nikud!'. Završna "Oozing optimism" uz cinizam 'pokušavam zaboraviti ljude, događaje, konverzacije/ ...to su dobre novosti za one što vole loše vijesti, prava stvar za pjevanje tuge' donosi završni refren 'savršeni kraj je savršeno izgubiti vrijeme/ savršeni kraj je savršeno čekati'. Takve stvari o kojima bi recenzije trebale zboriti i pisati su vrlo rijetke, zna se, kritičar kad ne razumije štivo, uzme omot, izdavača i ponešto što je upio o samom autoru, a za materijal ga baš briga. Ne raspravlja o njemu, nego se s kurtoaznom politikom posluži ponuđenim pijarom. Mogu reći da se takvim sistemom nikada ne služim i da su Kevlar Bikini napravili iznenađujuće fleksibilan album koji govori upravo o trenutnom stanju u svijetu davši enormnu poruku iz vlastitog, ljudskog, humanog aspekta prožetog i crnim humorom (i običnim) i cinizmom, ironijom i hardcoreaškim elementima u pogledu poetike na koju malo tko obraća pažnju. Nije ovdje samo bitna sjajno postavljena glazba odsvirana na tri elementa - gitari, basu (Kasi) i bubnju, tu je i taj četvrti faktor - tekstovi na engleskom odvrištani u naletu odličnog Mariovog bijesnog vokala kojeg neću s ničime uspoređivati, a mogao bih. Niti pokojni Vlada Divljan, niti Koja, niti Bega, ni David Yow, Gary Meskil, Zack de la Rocha nisu osobiti pjevači, ali su ispjevali jedne od jako važnih slikovitih socio-društvenih poruka u dotiranim razdobljima. A ovo razdoblje je idealno na ovakav način projicirao upravo ovaj album Kevlar Bikini. Modernim žargonom rečeno, noise-rock, post-hardcore 21. stoljeća, taman za ulazak u apokaliptično doba dajući vedrinu i šarm angažiranog protesta kakav treba.

Naslovi: 1.Balerina's toes, 2.Bride in a torn up wedding dress, 3.Night shift monomania, 4.Falling as an adult, 5.Feral fun, 6.Son of a grinder, 7.The wailer, 8.Flirting with nihilism, 9.Quench, 10.Oozing optimism

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 19/04/2020