Zajedno s filmom Jonasa Akerlunda "Lords of Chaos" (2018) koji je više prikazao situaciju u norveškom black metalu koncem 80-ih i početkom 90-ih, odnosno dešavanjima što su prethodila samoubojstvu Deada i ubojstvu Euronymousa nego li sam zvučni dio, ali se ipak na dostatan način dočarava horror dramatizacija, može se podvući jedna skupna sintaska da 'istinski' black metal više nije underground nepoznanica, tj. scena za nekadašnje fanzinaše i zaljubljenike žanra. Prekasno spram punk ili hardcore kulture? Ni govora... Istina, Mayhem tu bezuslovno kotiraju kao najistinskiji živući predstavnik koji rijetko objavljuje albume (ovo im je tek 6. u 35 godina karijere), može im se pripisati i pionirska uloga u stvaranju drugog vala specifično ogavnog stila za zastrašivanje i bogohuljenje, a ovaj album katalizira mnoštvo toga iz njihove kreativne perspektive. Kao prvo, nakon onog najubojitijeg i najopakijeg razdoblja do 1993/94 finiširanog s epohalnim debijem "De Mysteriis Dom Sathanas" često su se nalazili u čudnovatim eksperimentarijama kojima su, kako je pokazalo vrijeme dobrano utjecali na razvoj žanra progresivnim, pa čak i avangardnim idejama oblikovavši jedan netipičan kurs. Što zbog vlastite kurtoazije da im album za albumom ne zvuči isto, a što zbog zrelosti u kojoj je odbacivanje starih, prijašnjih ideala simbolička esencija svake jezgrovito postavljene umjetnosti. Može se reći i filma i slikarstva i književnosti. Kad autor ne želi ponavljati prokušane formate već se služi njihovim de-konstrukcijskim analizama jer se prije svega bavi zlokobnim amfiteatrom što ima svoje specifične granice bilo da je riječ o pornografiji, nakaradnoj filozofiji, metafizičko-religijskim istraživanjima nastranosti ili nečemu sasvim desetome u ovakvoj domeni nepoćudne simboličke metafore, opravdano je. I evo, 5 godina nakon prethodnog "Esoteric Warfare", po prvi puta u karijeri postava se nije izmjenila s albuma na album, otprašila je 2-3 turneje, između ostalog bili su i u Zagrebu (9.IV 2017.), a kao glavna inspiracija poslužilo im je, a što drugo nego - zlo izvučeno iz sankrosanktije, starog običaja drevnih Latina i Rimljana koji su bili zaštićeni određenom zakletvom, a davalo im je do prava da se svaki fizički napad protiv patricija, senata ili tribine ljudi kažnjava smrću bez da se ubojica plaši osvete. Kasnije je takav legitimitet 'olakšan' obranom kažnjenika s pravom na žalbu, a s vremenom se pretvorio samo u uvredljivo sredstvo za kristijaniziranje društva i pomove svetosti nepovredive kršćanske ideologije, a ima još mnogo figura što su po današnjim zakonima izvučeni upravo od davne sankrosanktije, samo ih nitko ne spominje. Nedaće koje traju i redaju se jedna za drugom pred zakonom. Možda ste se koji put zapitali zašto je zakon tako postavljen, ako ste imali neki veliki problem, a praktički osim izražavanja vlastitog mišljenja i poneke šamaronke jer niste mogli izdržati, protivnička strana vas je dovela na sud i procjenu, pa vam u najboljem slučaju opalila novčanu kaznu zato jer ste pokazali fizičku agresiju. To je jedna sankrosanktija u današnjem društvu, puno blaža od one iz Rimskog carstva.

Ovdje su prikazane nevolje s užasnim i đavolskim spektrom devijacija izazvanih kinetičkim uništavanjima 'dobrih duša' pri čemu su, to se mora biti jasan, tekstovi pjesama postavljeni inteligentno semantički i izbalansirani u golu poeziju agresije s puno bezvremenskih fikcija. Zna se, "Daemon" iliti Demon je lukavo stvorenje, često korišteno u horror filmovima, literaturi i slikarstvu, iz svakog 'pomaknutijeg' umjetnika vreba đavolčić u trenutku prave inspiracije, mnogo puta više u pop sadržajima na slatkast i primamljiv način nego li u 'mračnim' žanrovima, a frontmen Attila Csihar ima dobru količinu ezoteričnih pripravaka o njemu i mnogo čemu oko njega. Gradeći prostornu arhitekturu nezavisno od debitantskog remek-djela, moderna pažnja je uvijena u zgusnuto klupko onoga što je bend napravio do sada. Dobri znalci će ovdje konstatirati da poljski Behemoth to danas puno bolje radi, da Mayhem nisu revitalizirali 'vanjsku energiju' prijeko potrebnu za fanove i da se revaloriziraju životareći na starim idejama.



I to je točno, donekle, ali ne u potpunosti. Upravo korištenjem svega onoga što su do sada napravili, kompenzirali su na ovih 49 minuta sjajan pregled zanimacija koje, kako i sam gitarist i glavni tekstopisac Teloch (pravim imenom Morten Bergeton Ilverson) kaže da ovo nije pravi black metal i nije najsigurniji da su Mayhem čisti predstavnik žanra. Ali to je sad diskusija jer ovdje ima mnogo dionica sasvim drugačijih od stereotipa, čak odlaze i u psihodelične, new-wave/ indie-rock sfere, sludge, hardcore, stoner i noviju francusku black scenu na koju su utjecali. Ali metal jeste s mnoštvo blastbeatova fantastičnog bubnjara Jan Axel Blomberg - Hellhamera, doduše i sporijih tempova ponekad u nekim momentima (teatralna "Malum" s odjecima apokaliptičnih zvona i Peter Murphyjevskim goth vokalima), nezemaljskim figurama i vanvremenskim oblicima. Evo netipična pjesma je "Falisfield and hated"; počinje kao strašan rockabilly-punk, nastavlja u black-metalu, ima interval u ambijentalnoj glazbi, pa opet u frenetičnom hardcore-rockabillyju (sva čast gitaristima Telochu i Ghulu - Charles Edward Alexander Hedgeru iz čuvenih Craddle Of Filth gdje je jedno kraće vrijeme bio čak i basist uz sviranje gitare), a glavni 'singl' "Worthless abominatios destroyed" se nalazi u sredini ovog čudesa.



Sad bih mogao pričati svašta o Mayhem, da ih volim i da sam njihov veliki fan ili da ih uopće ne volim, ali ih doživljavam umjetnički atmosferski kao sasvim drugačiji, alternativan black metal bend koji je žanru dao otprilike isto onoliko kao Black Sabbath čitavom metalu ili Gang of Four post-punku i dobrom dijelu alternativnog rocka. Katkad, te relacije čak nisu niti bitne ako dobri bendovi i izvođači koji se ne odazivaju na Coldplay i tobožnju alternativu imaju snažu ideološku postavku. A ovi Norvežani imaju ultimativnu snagu žanra kojeg su djeloimce i izumili. Kapa im dolje, pjesme poput uvodne "The dying false king" (umirući lažni kralj), "Worthless abominatios destroy" (nepotrebna gadost uništenja) i "Of Worms and ruin" (od crva i propasti) su zasigurno najzlokobnije pjesme o današnjoj civilizaciji svjedočivši na umjetnički način o etici Jørn Stubberuda - Necrobutchera da ovaj svijet kojeg imamo nije najbolje mjesto za život. Složili se vi ili ne s Mayhem i njihovim modernijim strukturama black metala, ovo je jedan od albuma godine specijalizirano produciran avangardnijim eksperimentima koje se otkrivaju u opetovanim preslušavanjima, daleko od onog prvijenca što je lupao direktno. Javnost se sigurno ne uzbuđuje zbog "Daemon" jer nema pojma o ovome sadržaju jednog strašnog horrorca black metala koji čak to možda, kako kaže Teloch, ljudi uopće nemaju pojma 'što je black metal, a mi možda uopće nismo black metalci'.

Možeš si misliti. Rock i brit-pop cmekanje emocija. Do toga kod Mayhema sigurno neće doći.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/12/2019