home > mjuzik > Gold & Grey

kontakt | search |

BARONESS: Gold & Grey (Abraxan Hymns, 2019)

Baroness odavno više ne treba vezati uz heavy metal, pa ipak i dalje se na mnogim mjestima vode u toj kategoriji. Njihov izlazak iz metala već je jasno bio uočljiv na drugom albumu "Blue Records" (2009), a pogotovo na remek-djelu "Yellow & Green" (2012) koje je daleko više imalo indie/ progressive-rocka nego li metal medikamenata, a zna se vrlo dobro što tu sve pripada. Prošli album "Purple" (2015) koji im je uz napuštanje Relapse Records i prelazak u Abraxan Hymns zabremzao nagli komercijalni uzlet (USA no.70, UK no.106) donio je i prevrat u postavi; s novim bubnjarem Sebastian Thomsonom iz Trans AM i basistom Nick Jostom što svira i klavijature, taj faktor napuštanja metala prošao je potpuni fokus tranzicije, a evo, ovom prilikom, na ovome šestom albumu s još jednom prinovom Ginom Gleason na gitari (ex-Cirque du Soleil, svirala sa Santanom, The Smashing Pumpkins, Yes, Jello Biafrom...), zvuk i stil benda je poprimio najletargičniji i najpsihodeličniji dekor u karijeri.
[ Baroness 2019. ]

Baroness 2019.

Odlaskom Petera Adamsa koji je uglavnom filao riffove, proces pretvorbe je definitivno završen, te kako je kazao frontmen i gitarist John Baizley, ovo je završni rad s koloritnom tematikom, a za nju Adamsove usluge nije želio koristiti usredotočivši se na posvemašan 'neuredan' eksperiment. Na stranu što sve on nije ispričao povodom izlaska albuma da je najbolji rad, da je sretan što su ga napravili superiorno jer samo tako znaju, da je nastao iz dubokog osobnog razmišljanja o karijeri benda unazad 12 godina i da ovako nešto više neće biti moguće ostvariti. Istina, pokazati će vrijeme, ovakav album zasigurno više neće htjeti napraviti...
[ John Baizley slika omot albuma ]

John Baizley slika omot albuma

Omot kojeg redovito radi inspiriran je erotskom ljepotom žene u kričavo zlatnoj i modrikavo-sivkastoj boji psihotično zvrzlanih premisa, a materijal na ovih punih sat vremena sa 17 naslova otišao je u čudnim mekanim avanturističkim smjerovima s užasno prljavom produkcijom u kojima ima podosta dionica na kojima su gitare nečujne dajući pravo prednosti synthovima i klavijaturama s unaprijed meditiranim šok-tretmanom poput tri vodeće pjesme izabrane za singlove: "Throw me an anchor", The Cure-ovskoj "Seasons" i "Borderlines", a i još barem 2-3 s kojima se testiraju najodaniji štovatelji, recimo "Front toward enemy", "I'm already gone" u gothic-rock maniru U2 miksanog s The Smashing Pumpkins i problematičnog tempa "Blankets of ash", te "Cold-blooded angels" što je već gotovo polovica ključnog repertoara. K tome valja dodati da Baizley ne zvuči više kao onaj ljuti i agresivni alkos, već rafinirani šminker poput Simon Le Bona u notu skidajući sve njegove razvućene samoglasnike.



Činjenica jest da manje-više tek zadnjih nekoliko pjesama ima tradicionalne naznake bendovskog stila kojeg opet muče filteri instrumentalizacije i zborskog pjevanja između mosh-pit himni i stalnog psihodeličnog dekora koji se neprestano transformira u vrtoglavim okukama s bezbroj dodataka i tih neočekivanih eksperimentarija u želji za ambiciozno postavljenom strukturom u kojoj ima i shoegaza, post-punka, krautrocka i indie-rocka iz kojeg je potpuno nestao i stoner, a i sludge. Jest, sve je ovo prije svega avanturistički koncipirano u različitim smjerovima, ali na koncu se dobila hrpetina prigušenog kaosa s kojim su već sad dobili nominaciju za Grammy.
[  ]

Okey. Sve je to potpuno razumljivo da konačno Baizley želi dosegnuti kreativni i komercijalni vrhunac poput primjerice Metallice iz 1991. ili svježijih primjera Gojire, Mastodon i Parkway Drive koji su napuštanjem onog glavnog kolosjeka dobili znatnu prinovu milijunskih hordi i publike što metal fermala nije. Evidentno je da bend završava jedno bitno poglavlje u karijeri i da uništava vlastite akvizicije sasvim sigurno već imajući na umu sljedeći, insinuirano očekivajući još mekaniji stilski potez. Recimo, "Gold & Grey" dođe nešto kao "Achtung Baby" u U2 karijeri nakon kojeg je pristigao onaj katastrofalno očajan "Zooropa" i sve je otišlo u takvom pravcu da danas rijetko koji pravi fan iz 80-ih ima volje preslušavati kompletne albume. To bi se sasvim lako moglo desiti i Baronessima...

Naslovi: 1.Front toward enemy, 2.I'm already gone, 3.Seasons, 4.Sevens, 5.Torniquet, 6.Anchor's lament, 7.Throw me an anchor, 8.I'd do anything, 9.Blankets of ash, 10.Emmett - Radiating light, 11.Cold-blooded angels, 12.Crooked mile, 13.Broken halo, 14.Can oscura, 15.Borderlines, 16.Assault on east falls, 17.Pale suns

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/06/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*