Američki stoner/ progressive (a nekoć i metal) četverac iz Savannaha (Georgia) imao je sreću odmah na startu karijere zahvaljujući debitantskom radu "Red Album" (2007) kojeg je metal magazin Revolver proglasio albumom godine. Nakon toga im više ništa nije imalo simptome dobro znanih porođajnih muka početničkog benda. Oni s boljim pamćenjem nikako neće zaboraviti njihov odličan koncert u KSET-u 9.X 2006. kada su bili posve nepoznat bend nastupivši sa Torche.

Uslijedile su brojne turneje i nastupi sa Converge, High On Fire, Opeth, Mastodon, Minsk, Faith No More, Isis, Jane's Addiction, Meshuggah, Deftones, Lamb Of God, a i australska turneja s Metallicom koncem 2010. Drugi album "Blue Records" (2009) im je afirmirao ime i po prvi puta se pojavio na listi najprodavanijih (USA no.117), te se može pohvaliti da su u kategoriji Heatseeker-a zauzeli no.1. Ovaj treći album je bez ikakvog problema dosegao oficijelni USA no.30, te se po prvi puta pojavio i na britanskoj listi (UK no.85).

Bend je nažalost nedavno doživio tešku saobraćajnu nesreću prilikom britanske promotivne turneje zbog čega su im kompletni koncerti po Europi otkazani. U noći 15.VIII 2012. vozeći se iz Bristola u Southampton, njihov autobus je sletio s vijadukta visokog oko 10 metara zbog ometenosti vozača kišovitim pljuskom i smanjene vidljivosti pri čemu su teške ozljede kralježnice zadobili bubnjar Allen Blickle i basist Matt Maggioni. Pjevač John Baizley je slomio lijevu ruku i nogu, dok je jedini bez teže ozlijede prošao gitarist Peter Adams. Ovo nikako nije optimističan uvodnik za daljni tijek teksta, ali držati ću se svetog pravila 'business as usual'. Enivej, u skladu sa dosadašnja dva albuma i ovaj je imenovan bojama, raspodijeljen je na dva cd-a koji nose imena "Yellow" i "Green", a zajedno čine kolekciju od 18 kompozicija u trajanju od oko 75 minuta. Svaki cd otvara instrumentalna naslovna tema, a potom nižu iznenađujuće mekani spoj stonera i alternativnog rocka pri čemu je elemenat metala gotovo sveden na neprepoznatljive sfere. Može mu se slobodno okačiti etiketa indie-rocka s progressive aranžmanima jer je više od polovine pjesama u melankoličnom soft i ambijentalnom raspoloženju koje varira od primjesa Pink Floyd do Radiohead, Arcade Fire ili recimo zaboravljenih novozelandskih The Chills, a osobito naslovi "MTNS. (The crown & anchor)", "Foolsong", "Collapse", "Psalms alive", "Stretchmarker" i završni instrumental "If I forget thee, lowcountry" s drugog "Green" cd-a koji je izgleda namijenjen upravo takvoj publici. Izuzetak na njemu su pjesme "Board up the house" i najsnažnija "The line between" u kojima se još ponešto osjeti od njihovog nekadašnjeg metal zvuka.

Prvi "Yellow" je ipak znatno žešći sa tri stoner singla "Take my bones away", plesnim "March to the sea" koji više odgovara ukusnom spoju QOTSA i Killers, te progressive-rockom obavijen "Eula". Tu se još pronađe poneki zero jači komad ("Sea lungs"), dok su primjerice "Little things", "Cocainium" i "Back where I belong" tipični plesni indie-rock brojevi koji tek djelomično na račun 'catchy' solaža i pritiska na distorziju pokazuju nekadašnji stoner-metal faktor.

Sve ove pjesme pokazuju visoki standard kreativnosti bez obzira na žanrovske karakteristike. Osobita povezanost lirskog sa glazbenim sadržajem, kao i vokalne Baizleyeve izvedbe, dovlači u sjećanje neka od kultnih ostvarenja klasičnog i prog-rocka 70-ih s emotivnim i melankoličnim akcentom o nevjernosti, odlascima, ledenoj šutnji, različitim hedonističkim strastima, a i iracionalnim, nematerijalnim temama u kojima je širina slobode mašte neograničena.

Za mnoge je John Dyer Baizley bio poznatiji kao autor omota za Vitamin X, Skeletonwitch, Kylesa, Black Tusk, Daughters, Torche..., no zahvaljujući ovom albumu, ta pozicija se definitivno mijenja.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/10/2012