Objavljen koncem 2018., 'nepunih jedaneast godina pre smaka sveta' četvrti album ili kako na omotu stoji 'dvadesetosmi sa sedamnaest novih pesama u već prepoznatljivom sporom džez-maniru' ima 15 pjesama na koje je teško ostati pasivan i ravnodušan, ha-ha-ha... U vremenima kada se rockeri i ini pop autori zavijeni pod trade-mark 'indie' trude biti što kompetentniji, obrazovaniji, lučiti futurističke vizije, angažirani socio-politički pristup, komentirati društvena zbivanja i općenito zračiti maksimalnom ozbiljnošću (ili humorom s druge strane), Misha Mashina i njegov prateći bend Mashtrakala (Dušan Aleksić - synth, Saša Škrgić - bas, prateći vokal, Jovica Marković - bubnjevi) idu stazom potpune opozicije sve dublje krčivši putešestvije sve manje nepoznate junačke brigade zadužene za istraživanje ljudske gluposti. Do sada su imali znakovitih otkrića da ih okolina smatra najblesavijim bendom, a to su i principu i željeli postići. A kad su to već uspjeli, red je da na tom dvadesetosmom albumu i učvrste teško stečene pozicije... Jasno kao dan da ovdje ništa baš i nije jasno jer niti ne treba biti. Sasvim slobodne zajebantske forme, lirika se ponovno, ali još komičnije učahurila u lingvističke štoseve u kojima se svašta može iskoprcati: ponavljanje refrena 'bizon-bizon-bizon' zvuči kao 'zombi-zombi-zombi', 'Perry Doupé' je 'peri dupe', 'buona sera' je 'baba-sera', a 'pul d pul d plug' nek' si tumači tko si kako hoće oli je riječ o pravom oranju s plugom, čupanju sviječice ili nečemu desetome. Nema pravila. A nema ih niti u šandrcavo-maničnim tekstovima što vrludaju asocijacijama bogatstva složenih jezičnih metafora koje opet mogu biti i svašta i ništa, a istovremeno su toliko zabavni i bezbrižno sročeni da laprdaju bezazleno šašavo sprdajući se sa silnim umotvorinama koje je rock i pop kultura brižljivo gradila najmanje 60-70 godina namaknuvši multimilijunske pare njihovim izdavačima. Stvara se utisak da Misha sve to transparentnom negacijom opvrgava stvarajući novi senzibilitet; koliko na prethodna 3, toliko još više na ovome 4. albumu zalazeći još prgavije i komičnije u široku (samo)ironiju.

Zvuk i stil su ostali isti u energičnom new-wave/ pub rocku/ power-popu s ponešto punka izuzev ritam mašine koju sada puno kompaktnije nadomještava živi bubanj, a klavijature, to jest synth ima gotovo vodeću melodičnu ulogu nalikujući na onu ponajbolju fazu Elvis Costella s albuma "Get Happy!!" (1980) kad je Steve Nieve odigrao svoju epizodu života (kasnije radio s Madness, The Neville Brothers, Hothouse Flowers, Stingom...). Komadi u kojima tipkovnica izrazito dolazi u prvi plan su uvodna "Sve je više morona", "Guba", laganija "Go vegan" u nešto kompleksnijem aranžmanu no inače, zatim šašava "Brada i brkovi" ('pokojni Staljin ima bolje brkove od tebe, dečko balavi'), otkačena za crknut od smijeha "Perry Doupé" prožeta i hardcore-punk elementima, pa zavodljiva brza poskočica "Krem-banane" kako bi je svojevremeno napravili XTC kad su se sprdali s pop glazbom, a u nekima klavijature čak sviraju i riffove poput kratke "Čitaš knjige" (samo 1.13) ili kaleidoskopske "Genije" u stilu prva dva albuma Simple Minds 1978/79 kad su bili opčinjeni s Magazine, mančesterskim bendom Barry Adamsona (bas) i Howard Devota (vokal).



Niti jedna pjesma nije dulja od 3 i pol minute, ima i vrlo kratkih, između ostaloga impresivna cirkusarija "Biseri pred svinje" (1.10), a pred konac albuma upriličen je i jedan techno/electro-rock "Pedofil" što odgovara gabaritima (ne)shvatljivo ozbiljno prihvaćenih Rammstein, te obrada Zane "Što ne znam gde si sad". Ajme koliko dugo nisam čuo taj hit najpoznatije jugoslavenske junkoze. Taman je dobro sjeo u ovu općenitu karikaturu jugoslavenskog novog vala i punka kojeg Misha i ekipa proširuju slojevitijim i složenijim izrazima, te još sarkastičnijim alegorijama koje tek samo površnoj audijenciji može zazvučati glupo i benavo. Oni koji se sjećaju ortodoksnih post-punk/ new-wave izvođača poput Plastic Bertranda (belgijski bubnjar s ogromnim hitom "Ça plane pour moi", 1977/78), Bugglesa (kratkotrajni bend Trevor Horna), Devo, Nine Hagen, Lene Lovich, Toyah, Knack (onaj presmiješan hit "My Sharona" 1979.), njemačkih Trio ("Da da da"), danas stare glumice Toni Basil (no.1 hit "Mickey" 1982.), a naravno i skuliranijih na 'pop' poput Blondie, The Cars, The Motels, The Pretenders, A Flock Of Seagulls..., pa i ako hoćete Lakih Pingvina i Sigue Sigue Sputnik i još mnogih drugih što su direktno ili indirektno utjecali na ex-Yu scenu ranih 80-ih i bili potpuno uronjeni u onom zabavnijem kičerajskom šlihu, sve se to nalazi na ovih ugodno uglađenih i namjerno iščašenih 40-tak minuta.

Evo, da je "Ravna ploča" objavljena tamo 1981/82 jer zvuči baš kao izvučena iz tog perioda, sasvim vjerojatno bi imala zavidnu količinu najmanje nekoliko desetaka tisuća konzumenata jer toliko koliko isprve, kao uostalom i prethodni radovi ostavljaju dojam neurotično rastresene bedastoće bez puno zdrave pameti, toliko na račun dovitljivih štoseva, viceva i oprečnije postavljene duhovite zajebancije, a i same prikazane glazbe koja Mashtrakali sve bolje korespondira u ovakvom pristupu. Komotno bi album došao na svoje mjesto uz vrlo slične zafrkancije Idola, Laboratorije Zvuka, Bijelog Dugmeta ("Doživjeti stotu", ska krađu "Ha-ha-ha"), Parafe, Haustor, Buldožer, Slađanu Milošević, U Škripcu, zaboravljeni pulski Lilihip (Paul Bilandžić - ex-Atomsko Sklonište), Stidljivu Ljubičicu, Animatore, novosadski Kontraritam, prve Pilote ("Ne veruj u idole", "Novo odelo")... Misha i Mashtrakala bi se u toj poziciji idealno snašli: tada su svi shvaćali abrazivnu logiku humoreski punka interpretiranog kroz duhovito sročenu poetiku i radiofonično koncipiranu, mahom brzu, poletnu i plesnu glazbu u kojoj je su se 'stiskavac' i progressive-rock zaobilazili, a u tome se nikome ništa nije trebalo pojašnjavati zašto je 'skakavac zaš'o u rukavac', a 'kum Morrisson Jim se nikad nije prepanuo niti droge niti runog vina, već je sve po redu tamanio'. Tako se ne treba plašiti niti ovih Mishinih umotvorina i ove sjajno upakirane retrospektivne glazbe. Treba se plašiti samo onih koji sve ovo krivo tumače.

Do sada ubjedljivo najbolji rad. Valjda će uskoro nastupiti u Zagrebu...

Naslovi: 1.Sve je više morona, 2.Bizon, 3.Guba, 4.Orem i psujem, 5.Biseri pred svinje, 6.Go vegan, 7.Brada i brkovi, 8.Baba-sera, 9.Perry Doupé, 10.Krem-banane, 11.Čitaš knjige, 12.Genije, 13.Pedofil, 14.Što ne znam gde si sad (Zana), 15.Sve je više morona (remix)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/05/2019