Originalnost i unikatnost mnogo puta je teško prepoznati od prve jer uvijek postoji cijeli niz predrasuda i utabanih shvaćanja što ustvari čini 'to' nešto originalno i unikatno. Umjetnost, konkretnije glazba, a osobito izražavanje putem popularne kulture u tom vidu je tijekom svoje gotovo stogodišnje povijesti često rađala panegrike, pretjerano ishvaljene autore od strane kritike, smiješne karikature izabrane od horde publike kao nedostižni idoli samo zato jer su medijskim strategijama ovjekovječili jednu ili više generacija iznjedrivši pojmovnik himnične evergreen pjesmarice, ha, pa onda bi se po tom sistemu i Stalonea, Stevena Seagalla i Chuck Norrisa moglo smatrati veličanstvenim umjetnicima? Ali malo brus. Sutra ili prekosutra, po mogućnosti nikada. Imati 'ono nešto' svoje autorski legitimno ne događa se baš svakome. Čak niti klasičnim umjetnicima što su godine i godine rada provodili istraživajući notno pismo takt po takt pokušavajući stvoriti nešto novo, drugačije, ako ne uzbudljivije od prethodnih im uzora, ono barem mrvicu inovantnije ili progresivnije. Recimo da se svaki 850-ti umjetnik ili možda tisućiti odvaži zaputiti u nešto sasvim novo. Evo, to je moja hipoteza s obzirom da ih jako mnogo znam, za vas je nebitno kako, ali ih poznajem. Dovoljno je da pročačkate po mojim recenzijama na Terapiji unazad 17 godina... Od tih tisuće i tisuće, ama baš svaki govori o svojoj originalnosti, ma rijetko kad se nalazi da netko kaže za svoju kreaciju da nije originalna, ali ima i toga poput Mark Knopflera koji mi je priznao da mu je glazba miks Steely Dan i J.J.Calea, te da na tome jako dobro živi jer je skužio koji osjećaj voli ispodprosječni IQ od nekih cirka 50-70 bodova, taman za specijalnu školu. Ne, ovdje nije riječ o planetarno prihvaćenoj konzumentskoj sferi globalno šašavog i plebejskog svjetonazora mada ima i tih odlika čudaštva u svemu ovome, ovdje je riječ uistinu o UNIKATU jednog sjajnog kreativnog ludila i zanosa usrećenog ili unesrećenog s 21. stoljećem. I svim pripadajućim elementima. Na našoj sceni ovakvi autori se vrlo rijetko pojavljuju negirajući prisustvo teške socijalne nemoći, učmalog strahovanja za režim i 'šta će selo/grad reći', odnosno 'javno mnijenje' oli je nakon 35 godina Laibach i dalje ok ili je loš bend zato što je nastupio u Sjevernoj Koreji i počeo raditi pop pjesmice, Parni Valjak već 40 godina poravnava kaldrmu, a Miroslav Krleža se dugi dio života referirao uz tvrdo srpstvo jer je shvatio da su hrvatski intelektualci odbacili jugoslavenstvo. Sve je to biznis s uvjerenjem. Da li bi ga htjeli raditi? Ne preporučam ga nikome, jako je težak psihološki, a s time se bavi ovaj nevjerojatan zagrebački dvojac kojeg čine Karlo Rafaneli (znan iz Owie Pockshull) i Dražen Dukat (Gods Of Chaos), a svoje prste u mastering je umješao i naš dobar zananac Zarkoff kojeg su možda mnogi po prvi puta vidjeli kao pred-izvođača Psychic TV u Močvari 16.V 2016. Jel' malo nešto jasnije? Pretpostavljam da nije.

Odakle krenuti? Ovo je materijal kako bi ga protumačio John Peel kad je prvi puta dobio pošiljku na običnoj audio-kazeti od David Bowiea da ga pusti na BBC Radio 1, tamo negdje 1967/1968. Ti bokca, ovi ga melju bolesno i uvrnuto ekspresivno o ovome svijetu, a ako pogledaš pravilno socijalno i društveno, u pravu su. Ništa ne izmišljaju da je čovjek čovjeku najveći neprijatelj i da se jedinka kao takva samosvijesno sodomizira u svojstvu umjetničkog dojma. A kakav je Bowie bio umjetnik jako dobro znamo i o čemu govore oni totalno bolesni tekstovi "Life on Mars", "Five days", "Ziggy Stardust", "Space oddity", "The man who sold the world", "Jon the lion", "Scary monsters"... On ništa nije prepuštao slučaju samozadovoljstva. Sve je to manje-više živio i proživio, kapa mu dolje, ashes to ashes dust to dust, we know Major Tom is junkie, but not last...

Po mom mišljenju ovaj zagrebački dvojac je zagazio još dublje i od samog Bowiea tumačenjem post-junkie sfere 21. stoljeća kad se mnogi odvikavaju svojih starih navika kojih se nikako ne mogu otarasiti. Recimo da je lako bilo Šaro Akrobati 1981. napraviti onakav unikatan album "Bistriji ili tuplji čovek biva kad...". Valjalo je samo biti dovoljno lud i hrabar, znati tih 'svetih' par akorda, a i biti naslušan s The Pop Group, Gang Of Four i The Clash, a barem jedno od ovo troje svetih sakramenata je bilo nepoznato domorodačkom ex-Yu stanovništvu, no što reći za Rafanelija i Dukata?

Radnja, srž, slika, fokus, zaplet, penetracija, uzbuđenje, erekcija, vlažnost, kancerogenost, orgazam, smrt, zagrobni život, ezoterija, misticizam, naposljetku i Biblija i Knjiga mrtvih i Astrološka tumačenja i sve enciklopedije svijeta učahurene su u ovome nevjerojatnom albumu kroz abnormalno iščašene i apstraktne stihove na engleskom jeziku. U čovjeku postoji taj neobjašnjivi poriv da se izražava izvan svih okvira kroz viceve i pučka predanja, a umjetnost onim inteligentnim i talentiranim osobama služi da se izraze izvan pučkog i plebejskog manirizma još jače i potentnije ne samo od primjerice Hladnog Piva, Thompsona, Urbana i ostalih hrvatskih artista na žici podignutoj pola metra od zemlje na čelu s neuništivim pijedestalom 'nije lako biti Mišo Kovač', već i daleko kreativnijim autorima koji sa prekrojavanjem starih tradicija pokušavaju formirati nešto novo. Međutim, ovdje su stvari sasvim drugačije posložene i uređene. Najjednostavnije bi bilo reći da Squigly Lines dolaze s neke sasvim drugačije planete. Tada bi sve bilo daleko jasnije jer ovdje je gotovo izbačen 'zemaljski' specifikum emocija, te duševnih i psihičkih stanja, njihova namjera nimalo nije u tom tradicijskom manirizmu koji bi uključivao sve ono što se dogodilo, naslijedilo iz prošlosti, te ono što je općenito prihvaćeno i ukalupljeno kao obavezni element kulturoloških, a i uobičajenih svjetonazora. Njihove pjesme su halucinogene i sasvim neobične za Zemljane istom onoliko koliko su to recimo SF filmovi i literatura prepuni kojekakvih čudovišta, aliena, spodoba i inih fikcijskih izlučevina mašte što golicaju apstrakcijama i abnormalnim predispozicijama u svim pogledima. Još povrh toga, njihova lirika je potpuna eskapistička fantazija s brojnim seksualnim perverzijama, hedonističkim užitcima za čula potežući određeni fetišizam (a i nostalgiju za sadističkim SF) prikazujući Zemljanima percepciju svijeta kao dosadnog mjesta za nezanimljiv život otplaćivanja kredita, a leksik bogat lingvinističkim dosjetkama šegačivši se s planetarno najzastupljenijim internet jezikom.

Stoga su i kompozicije vrlo složeni artistički kolaži elektronike, noisea, industriala, dubstepa, samplova, analogne i digitalne tehnologije, te razigranih teatralnih vokala koji su čas repanje, a čas black/death growl poput kombinacije razbarušenih The Residents i utrnulih Nachtmystium, no tu i završava bilo kakva usporedba s 'tradicionalnošću'. Ja bih prije rekao da su se Squigly Lines spustili na Zemlju, preobrazili iz svemirske u ljudski pogodnu frekvenciju podražavajući zvuk i stil kojeg su zatekli, elem alatom kojim barataju Zemljani su ovladali prakticirajući ga kroz svoj začahureni svemirski egzibicionizam nepoznat izvan rakursa tajni Pentagona, NASA-e i bivših sovjetskih, odnosno današnjih ruskih (Roskosmos) svemirskih programa. Tko zna što se sve dešavalo i što je tek sitno isplivalo iz tih opsega; istina Sovjeti nikad nisu spominjali vanzemaljce već samo isticali svoje uspjehe, a Ameri su stubokom nadahnuli filmaše, književnike, glazbenike i ine umjetnike na stvaranje predodžbe o došljacima iz svemira s kojekakvim toponimima, poznatim i nepoznatim činjenicama, simbolima, čak i svemirskim jezicima i ostalih 'životnih' načela. Sve se ovo doima kao da je novi Ziggy došao na Zemlju, razmotrio najpogodniji segment i stvorio plodno tlo za osvajanje ljudske percepcije, te se odlučio u spomenutoj glazbeno-zvučnoj kombinaciji nadebelo osvježiti svu tu pretrpanost artističkog kičeraja podjelivši 9 šamaronki uvijenih u inteligentne 'pop' kompozicije na koje se može plesati, đuskati, vrištati, patiti, jecati, strahovati, halucinirati, ali bome i otvarati sasvim novi vidici što se to nalazi tamo u nekoj posve nepoznatoj galaksiji. Evo, tako se ovdje susreću space zvukovi uvodne "Sleaze mongers" s obilatim prisustvom rada na tipkovnicama koje prekidaju grubi plesni udarci uz vriskavo osorni growl, međutim, pjesma odmah pokazuje kompleksnost načičkanu kao da je sastavljena od 3-4 različita dijela, no tek naredna "Carnal Saturn" s (ne)očekivanim gitarskim psihotičnostima kakve svojedobno nije imao niti guru ovakvog stila Tricky u sretnijim vremenima 90-ih odmah razbija predrasudu o trip-hop tradicionalizmu dosadne i razvučene meditacije: dva različita, ništa manje osorna vokala koji odgovaraju pojmovniku black/death metala klize kroz sfere kozmosa prikazanog elektronskim skokovima s percepcije na percepciju poput The Residents, no to su skoro pa dvije i najjednostavnije kompozicije uz efektnu 'podizaču' "Fuck contest" zavitlanu kroz vrelo EBM/post-industriala utemeljenu na ljudskoj spoznaji koliko je glupo takmičiti se u umjetnosti. Jer, ona prava umjetnost nema kriterija za rangiranje, a ovaj dvojac je toga itekako svjestan. Svaka od ovih pjesama je pravo malo remek djelo bilo u aranžmanskom, zvučnom, lirskom, a i tom sodomiziranom aspektu: svaki čas ispadaju neobične zavrzlame raznoraznih isjećaka, krikova, urlanja, prelaza iz jedne sfere u drugu - "Hermetic hands" ima 4, "Diamond shroud" 8, a završna "Adjective noun" čak desetak sfera kao da su djelo progressive/ sympho rockera koji u kompozicije od po 10-15 minuta znaju utrpati nekoliko radikalnih preobrata, no ovaj dvojac ih je kompresirao u prilično kratke tajminge od 3 do maksimalno 6 minuta što je recimo za onu kultnu ostavštinu Pink Floyd, Genesis, Yes ili Emerson Lake & Palmer tek bilo samo zagrijavanje. Squigly Lines kao vanzemaljci su shvatili ljudsku nemoć i slabost da više nitko ne želi slušati 'pop' pjesme od 30 zemaljskih minuta, a kamoli gledati filmske spektakle od 3-4 sata, te čitati ruski realizam od 500 stranica slikovitih opisa s tromom radnjom i naglim epilogom u zadnjih 10-15 stranica. Uostalom, nitko niti ne želi čitati veeelike eseje u novinama i na portalima, sve se skratilo poput fast fooda i tangi, pa bi i ova recenzija morala biti u tom skladu kao što i jeste, sad na koncu skraćena na ono osnovno:

Dva vanzemaljca u suradnji s jatakom Zemljaninom preuzela su kontrolu nad pop kulturom 21. stoljeća i svojim se uvrnutim i iščašenim smislom za kozmički humor i zabavu pokušavaju dodvoriti planeti Zemlji pružajući joj one vidike koje astronauti, NASA, Roskosmos, astrolozi, astronomi i ini umjetnici odvajkada traže istraživajući hipotetski čeprkajući po teoriji relativnosti, fizici i zakonima sila svemira odvagivajući i eksperimentirajući sa svime i svačime. Ali, tko bi to shvatio za ozbiljno ako se uz to ne priloži i dostojna dokumentacija s obrazloženjima i dokazima o postojanju svemirske materije, duha i razboritosti na ovoj našoj lijepoj, najljepšoj planeti na svijetu (ha-ha-ha) koju svatko iole poduzetan šerif, kozak, šeik, narko boss ili ajatolah želi baciti u očaj samo kako bi zavladao s ono još ponešto neiskorištenih prirodnih resursa, a s gomilom idiota je ionako lako vladati. Dovoljno je samo pokazati križ gore ili dole okrenut, polumjesec, zvijezde u množini ili jednini, Davidovu zvijezdu, pentagram, sunce, solarni križ, osmokrati sunčev križ, elipsu, yin/ yanga, koncentrične krugove, spinove, svastiku, božicu slobode i još mnogo toga, ali najjednostavnije je samo reći 'in God we trust'. Sva vrata su otvorena. To čak i Svemirci znaju. Iznimno zanimljiv, duhovit, sodomiziran, čaknut, pornografski, erotski i strahovito maštovit album potpuno izašao izvan svakog uobičajenog 'pop' konteksta, a opet se nekim čudnovatim putešestvijama nalazi u njemu kao odvojeni dio. Unikat kome će se prilaziti jako dugo na detaljno razmatranje genijalne teatralne otkačenosti, nepatvorene duhovitosti i onoga što stoji: abnormalno šašave i drugačije svijesti o ovome pomahnitalom planetu. Vanzemaljci su uistinu preuzeli svijet.

Naslovi: 1.Sleaze mongers, 2.Carnal Saturn, 3.Hermetic hands, 4.Diamond shroud, 5.Ageless savages, 6.Tinglly balls, 7.Ether spine, 8.Fuck contest, 9.Adjective noun

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 16/11/2018

PS: još nema niti jedan zapis na youtube...