Još tamo prije 10 godina sam naglasio u rubrici 'demo izvođači 2008., 4. dio' http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=5366 da nikako ne treba potcijeniti ovaj bend iz Dubrovnika nakresavši im gotovo hvalospjeve za odličan demo kojeg sam dobio od prijatelja iz livanjskih otkačenih zvijezda Andrije. Tad je malo tko uopće obraćao pažnju na njih, nastupali su i po Zagrebu (InMusic 2010.), nisu imali publiku, probijali su se i bili su strahovito uporni, a to im se na koncu i isplatilo premda nisu komercijalan bend. Prvi album "Surveillance Of The Environment" (2012) je bio odličan studijski remake tog demo materijala koji je danas i raritet jer je bend postao cjenjen i među publikom koja baš i nije fermala Horvijeve 'škrabotine' o tamo nekim demo izvođačima. Pohvaliti ću se, da, ja sam taj koji je prvi pisao o ovim Dubrovčanima i bio na njihovom prvom zagrebačkom koncertu skoro prije deset godina 12.XI 2009. u Saxu (Novi zvuk), http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=7463 a danas bi mnogi dali štogoderice pozitivnoga da osjete tu čar kad otkriju ovakav dragulj. Pitagora je rekao 'trudi se da napraviš dobro djelo i da se osjećaš pozitivno, pusti druge da pričaju što god hoće'. Embassy 516 ništa ne forsiraju. Relativno duža pauza od tog čuvenog debija prikazuje ih kao potpuno zreo bend svjetskih formata. Onoliko koliko je debi album dugovao tom odličnom lo-fi demo materijalu, toliko ovaj novi album predočava stvaralačku sposobnost Žarka Dragojevića (znate li da se nekoć potpisivao kao Silver?) potpuno ovladavši relacijama suvremenog indie-rocka 21. stoljeća ne tugujući i ne manifestirajući nikakve nakupine uobičajenih teza o tome da su rock i brit-pop propala stvar. Ma nisu, valjati će se to još jako dugo, samo trend današnjice je spreman otpiliti ono što ne ide u skladu s fast-food kulturom, a to je ekskluziva i pomodarstvo, odnosno, naškim rječnikom rečeno, narodnjaštvo. Biti narodnjački bend. Biti bend za narod. Biti bend uz kojeg će svi stati. Biti Brkovi, Hladno Pivo, Psihomodo, Majke, Let 3, Thompson, Kazalište, Dubioza Kolektiv, pa i Šank?! i Repetitor i još mnogo njih koji više zdravim razumom ne mogu dokučiti u čemu je bila draž kad su bili neka alternativa. Znaju oni to jako dobro, ali danas im to nije važno.



Vrijednost ovog rada Žarka Dragojevića - Silvera i njegove ekipe je u ustrajnosti produžetka specifične vrste autora koji se u domovini hrvaju s jasnim otklonom: tekstovima na engleskom jeziku, a nepotrebno je uopće povlačiti relaciju. Embassy 516 možda nikad neće ništa napraviti 'vani' sa svojim pjesmama jer ima puno boljih i originalnijih takvog kova, ali su se potrudili ovoj kaljuži i izabranoj publici podariti dio duha Ian Curtisa i Richie Edwardsa. Ja zasigurno nisam dio takvog shvaćanja mada Joy Division obožavam, a za Manic Street Preachers mogu reći da su najblesaviji u pristupu i najgluplji u tekstovima (Nick Cave je dobro rekao da su uz RHCP najgori bend na svijetu), ali shvaćam volju i želju benda da se i dalje nemušto muči s engleskim kad je Hrvatska u EU, a hrvatski jezik priznat s kojim se možeš služiti gdje god dođeš, tak kažu teorija i zakon. Odi samo dva koraka dalje u Madžarsku pa te nitko neće shvatiti...

Album je vrlo dugačak. Ima dvije opcije. CD verzija ima 42, a bonus čak 60 minuta s 14 različitih pjesama koje se odvajaju po posebnosti i jasan su odmak od "Surveillance Of The Environment": prvi dio uglavnom čine plesne i poletne pjesme, a drugi one laganije i elegičnije. Da ih ne pojašnjavam, uzmite si cd ili digitalni download, no moje mišljenje jest da se bend uvelike odmaknuo od sjajnog debija kojeg je zapečatio i živim snimkom (album "Transition Of The Environment", 2013), te da je sustavno otpočeo s posve drugačijom fazom. Poprilično žestokom ostavivši klasičan gnjecavi brit-pop i post-rock uvaljavši se u znatno snažniji i moćniji rock naglašenih distorzija preferirajući zvuk odriješitih rokačina U2, te moderne indie scene poput prvijenca Editorsa ili čak i natruha industrial-rock/ alternativnog metala Chevelle. Sve su to vrlo ugodne reference u žestokim kompozicijama podešene za vrlo bučan koncertni performans u kome su dvije gitare prijeko potrebne. Dok jedna piči riffove, druga je u funkciji sjajnih staccata koja ponekad zazvuče poput klavira ili pak ode u sferu atmosfera nalikujući na elektronske efekte. Ponekad se čak niti ne može točno razaznati što je točno odsvirano na gitari, a što je Dragojević programirao, odnosno, svi oni koji su pratili Simple Minds u sjajnim vremenima 80-83, sjetiti će se da je na onih 4-5 krucijalno važnih albuma teško bilo odgonetnuti što je Charlie Burchill odsvirao na gitari, a što Michael McNeil na klavijaturama i synthovima. Rekao bih da je uvodna pjesma "In media res" baš upravo proizašla iz faze druge strane albuma "Sparkle In The Rain", a mnoštvo toga što je ovdje prikazano baš upravo aludira na vještu sposobnost ujedinjenja umjetnosti i rocka u jednu zajedničku figuru što je vrlo rijetko za pronaći kod naših rockera i rockerica (Žen su najbolji primjer totalnog art-rock benda s kompletnim elektonskim pomagalima koje zvuče analogno). Pogodak kojeg Embassy 516 imaju zove se sjajna produkcija i odmjereno vitalne pjesme s vraški suvremenim nabojem 21. stoljeća bez ikakvih retrogradnih špekulacija i obzora na eklekticizam.

Lirski kontekst je također osebujan. Kratki stihovi koordiniraju odnos svjetla i tame, ushićenja i frustracije, ugodnih emocija i sivih eminencija koje bi usporedio s onom fantastičnom inspiracijom Jure Stublića na albumu "Sva čuda svijeta". Tamo, kao i ovdje, sve su pjesme tematski emotivne okupirane sofisticiranom spregom da ne kažu 'sve točno', ali su romantične i senzibilne. A senzibilnost često može imati i mračnih raspoloženja potaknutih zlom, demonima i psihološkim opstrukcijama koje su načićkane između redaka ponekih pjesama aludirajući na nimalo prijatne psiho-emotivne, društvene, pa čak i političko-socijalne situacije. Evo, samo uzgred, spomenuti ću da "Solitude signal" ima refren 'ovaj prazni grad je razbijena koljevka', "Libertas" opisuje poremećeno stanje svijesti kada 'žrtva umire', "Phasmid" je o velebnim zvijezdama show-biza (i inih medijskih/ art ličnosti), iza "Pygmalion effects" se sakriva dobro upakirana protestna pljuska egocentričnom samopouzdanju koje ima korijene i u religiozno-društvenim svjetonazorima (odličan tekst!), a ima ih i nekoliko čisto individualnih pred sam konac albuma koji otkrivaju ranjivost Dragojevićeve velike duše u gradovima, kroz stalna putovanja i problemima njegovih prijatelja s nevjerojatnim stihom 'moj život je samo sezona' u završnoj "X changing". A u singlu "Ghosts" čak kaže onu čuvenu Stublićevu poantu 'vikati ću imena s krovova'. Kontekst je vrlo sličan i odlično primjenjljiv, karikirano ili praktički, oboje je u funkciji artističkog shvaćanja rocka bez globalnog uriniranja po šabanizmu što je često prakticirao Morrissey.

No, nije samo 10 pjesama kao na službenom CD izdanju, ima ovdje još 4 sjajna bonus komada u kojima se prepliću elektronika, programi, tipkovnice i čisti analogni čvrsti rock zvuk, a čini se da je to budućnost njihovog zvuka. Od himnične "Disaster junkies" se teško odvojiti zahvaljujući zaraznom refrenu, a "Mellow zoo" je jedna od bezbrojnih verzija Roxy Music i Japan uvijena u Foals, Arcade Fire, zadnjih radova Arctic Monkeys i sličnih indie-rock zvijezda samo Žarko nema vokal poput Ferryja ili Sylviana na čemu mnogo gubi zbog karizme kojom inače vizualno prijatno i privlačno isijava. Generalno gledajući, "Correlation" je logičan nastavak napretka ka svjetski uštimanom zvuku, stavu i leksiku. Svaka pjesma ima svoj funkcionalan protok, snagu, bistrinu i uvjerljivost s kojom se svaki Hrvat i ex-Yu pripadnik suvremenog snažnog indie/alternativnog rocka može poistovjetiti, a da nije taj spomenuti šabanizam i prćija od dva groša dobivena timarenjem u bečkim konjušnicama i kočeperenjem u londonskim pubovima. Embassy 516 su naše perjanice vitalnog, zdravog i modernog indie-rocka koji nije zatrovan hipsterskim furkama. Imaju sve odlične predispozicije za napraviti 'ono nešto' u inozemstvu, a toga se ne bi trebali libiti. Vrijedi pokušati. Taman su u skladu s aktualnim bendovima koje Britanija guta. Svirački jako moćni, u nekim kompozicijama žestoki, kompaktni, kompleksni, raznoliki, ali ujednačeni i striktno fokusirani na empatiju, emocije i svjetonazor društva. Po mjeri. Sjajno i moderno.

Naslovi: 1.In media res, 2.Retained mode, 3.Ghosts, 4.Solitude signal, 5.Libertas, 6.Phasmid, 7.Pygmalion effect, 8.The limpid light, 9.Eclectic, 10.X changing, 11.Derange, 12.Disaster junkies, 13.Mellow zoo, 14.FF4dSDn

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/11/2018