Treći album je, uvjetno rečeno, prilično brzo došao nakon drugog "Correlation". Pet godina i nije mnogo s obzirom da su ovi Dubrovčani imali i dulje periode neaktivnosti, a ako tu još dodamo i 2 godine pandemije koje su uzele danak mnogima, nekako se čini da je 2023. taman sazorila za nastavak njihovog puta početog još skoro prije dvije decenije. Svaki njihov rad, uključujući i dva live izdanja, te davno demo iz 2008. imao je svoj specifikum: svaki je bio stanoviti otklon od prethodnog održavajući stalnu poveznicu s brit-pop nasljeđem prativši sofisticirane trendove unutar indie-rocka. Podsjetimo, spomenuti prošli album je imao i podosta elektronskih, frakcijskih izleta u vrlo dobar eksperiment, a ovaj je daleko žešći s mnogo stiskova na distorziju i riffove, post-rock koji u nekim segmentima seže i do konotacija post-metala. Ustvari, kada se posluša i promotri u globalu, Žarko Dragojević i ekipa su stvorili album onakav kakav bi mnogi, pa i milijunski auditorij želio od primjerice Suede ili Radiohead, onako čvrst, rockerski dizajniran s pop melodijama. U to je kao evidentan dokaz došao prvi singl "Darkslide" s velebno zamamnom melodijom potenciravši upravo takvu zvučnu skulpturu nostalgičnog i melankoličnog raspoloženja u gordom refrenu, idealno kreiranog za radio-hit, eh, samo kad bi ga naši urednici prepoznali dok vrte The Smiths, Blur ili Pulp (a i gomilu onih Ripperovih plagijata), ali tko im je kriv. Međutim, singl je lagana varka jer ovdje ima oho-ho mračnih relacija poput snažnog uvodnika "Proximity alert" s naglašenim metalic-basom samog Žarka (inače uživo ga svira Maro Zajec) koji je gotovo kroz čitav album vraški brundav, noiserski, a tu je moćan tempo Ivice Glunčića funkcionirajući kroz prizmu post-grunge okulara eksplozivnih izbojaka i depresivno-empatičnom lirikom poziva hitne pomoći uz stih 'molim vas, nemojte izraziti sućut'. Još usput, drugu gitaru uz Žarka svira Tomislav Kličan koji je po prvi puta i ko-autor dvije pjesme "The highlight paradox" i "Confirmation bias". Prava gothic ljepotica je "Decaying flesh" emotivnih relacija ukusno odabranih klavirskih figura 'od sreće do bijesa', rastrganim gitarskim pasažima, psihodeličnim ukrasima i obaveznim eksplozijama u umjerenom tempu 'ljuske čovjeka kakav je nekad bio', no ne mora striktno aludirati na lamentaciju prošlih vremena. Za bend su ovo, neosporno, najbolja vremena potpune kreacije.



Po lirici "Wavenumber" bez problema može stati u black metal pjesmaricu metaforički zboreći o vragu, paklu, stanarini, susjedima i vješticama koje podižu novorođenčad, no stilski je uronjena u The House Of Love s prva dva čuvena albuma, te se u središnjem dijelu nalazi i sitan progressive teren ušaltavši se u vrlo spretan acid-funk/ new-wave/ post-punk. Podsjetiti ću, ne tako davno je mistični black-metal Petrale porijeklom iz sela Mlini nadomak Dubrovnika obradio "Nebo" Električnog Orgazma u fantastičnoj varijanti, pa tko zna, možda se neki blejker ufati u ovoj vještoj konfiguraciji. Najdulja, spomenuta "The highlight paradox" (5 i pol minuta) pokazuje i kompleksne afinitete aranžmana protežirajući melodična staccata i blagi priliv space-rocka, a nikako nećete pogriješiti ako u refrenu začujete 'ja sam putnik - astronaut' kroz romantičnu gothic - punk pobunu protiv palica i kamenja, danas modernih vještina poziva autsajderima za ulazak u raj nastavljajući 'čak i kada tražiš istinu, dobiti ćeš bol/ trepni dvaput ako nemaš padobran, skočiti ćemo kroz otvorena vrata i surfati po oblacima'. Svaka sitnica će biti sjebana, negdje u svemiru ćemo pronaći skriveno mjesto. Jest, ovo je vrhunac kreativnosti do koje su došli prebrodivši, a i zasjenivši sve vlastite idole, ma rekao bih i Echo & The Bunnymen i Siouxsie & The Banshees, ako su im ikada bili. Samo pleši i ne ubijaj tempo.



Još jedan hit koji se sakrio na sredini albuma, "Ergo propeter hoc" nije kao što bi se pomislilo Ivan Dečak i Vatra "Tango" jer podosta toga aludira na 'držati ćemo se za vodove na krovu četrnaestice na vrhu Hendrixovog mosta', nego je osebujno rockerska, supijana, ma čak i total urokana situacija predoziranog stanja nalik mnogim rock zvijezdama koje se nisu libile ispričati svoju vizuru maligana i opijata, dakako, ovdje nema seksa, Jaggera, Ozzyja urokanog kokainom i Jure Stublića koji je vozio 120 na sat sa suzom u očima od heroina, već samo 'kako je Brian rekao... ti si jedna od Božjih grešaka', ona koju često činimo vikendima tražeći imaginarni poziv u pomoć 'halo, ima li koga?', no znamo, bolje je bez njega. Mnogo puta sam se znao naći u tom stanju, negdje između vinske kleti moje Bilogore, klubova i bircuza gdje sam bio DJ, zabave, pijanke i kukuruza poput Darka Rundeka u legendarnoj "Duhovi", a onda ti neki šuft pozove policiju, pa nastane grosse schaize, bullshit, fuck, problem, kako je to ekspresivno drhtavo odrežao Johnny Lydon/ Rotten, 'but we don't care'. Zajebano iskrena priča bez onih brit-pop glumatanja i insnuacija, potencijalni hit.

Kad bi Žarko i bend imali rejting popt kralja Elvisa (a kod mene ga imaju), svi bi shvatili liriku "Full range injection" u post-rock baladi nošenoj odrastanjem i beskonačnoj potrazi za boljom budućnošću, testom za preživljavanje kroz izgubljene bitke što ostavljaju ožiljke, još jednom lijepom Radiohead / Suede/ Morrissey pjesmom kakvu želimo starim majstorima da je kad-tad naprave. "Confirmation bias" se nadovezuje na ovaj dio brit-pop estetike žestokim udarcima, gitarskim disonantama, zanimljivim staccatima i ponovno progressive aranžmanom, a "Munchausen syndrome" udara onako kako bi smo priželjkivali od Nirvane jer od Pixies ništa posebno nezaboravnog nismo dobili u reunionu. Ne sumnjam da Kurt ne bi pristao i na synth melodije s obzirom da je volio Bowiea (osim toga Kurt je moja generacija rođena 1967.), dok je pomodarni Bush samo logičan post-priljepak kojeg ne valja vezati uz ovu pjesmu što govori o, uvjetno rečeno, spasenju duše, mrtvom Bogu koji ne reagira u nedostaku nepravde i očitih laži. Davno je Nick Cave rekao 'ne vjerujem u Božju intervenciju' jer je 'presvetli' (lik iz TV serije "Gruntovčani", ha-ha-ha) Đavo pokazao svoj zanat harajući Zemljom pod nazivima Dollar, Euro, Franak, Jen i ostalim valutama razmatrajući rakurs još iz prošlog stoljeća.

Poanta "Trans." albuma je dovitljivo sročena poetika današnjeg vremena ubačena u prizmu modernog alternativnog rocka tek blago premazanog elektronikom. Ključni segment njihovog izraza su tekstovi na engleskom koje malo tko od domaćih radio urednika razumije u potpunosti, te stoga ne valja obazirati pažnju ako ovo remek-djelo vrsnih Dubrovčana ostane postrance medija. Ima duboku priču, a što da su Krleža i Marinković pisali na engleskom? Još nas je tako malo Hrvata, možda nas za 100 godina bude tek manje od milion (naravno, pravilno je 'milijun', ali Boa je rekla svoje 1981/82, držim se Slavka Remenarića, kralja post-punk/ rock gitare i njegovih snažnih, angažirano sofisticiranih tekstova), nemamo duh velike nacije osim kad su sportski uspjesi u pitanju, a što se tiče glazbe, totalni smo promašaj na svjetskom nivou navelike kaskajući za trendovima, čast izuzecima. Zna se što je u našoj dičnoj 'rvackoj glavna furka već najmanje 10 godina, a to nije rock, ponajmanje ovakav, alternativan koji ne ide u paru s Kazalištem, Valjkom i Thompsonom. Hrvatska glazba je s ovim albumom dobila moderan post-rock, odraz na kurentnu stvarnost, ne znam detaljno i ne zanima me kako su to Matoš, Šenoa i ostali percipirali u vrijeme ilirskog preporoda, vjerojatno bi Žarka i Embassy 516 stavili u funkciju mrskog kulturološkog dikatora iz Dubrovnika, ako su uopće malli ikakve aluzije na umjetnike i poete osim na sebe same da su Bogom dani za Hrvate. Ja bih najradije taj dio hrvatskog realizma izbacio iz škola, strahovito je dosadan, patetičan i zamoran ko' Kazalište nakon Bogovića i Bijelo Dugme nakon Bebeka. Zbog jednih se bježi s nastave u očekivanju teatra apsurda, a zbog drugih se ide na koncerte. Ne kažem da je ovaj album hrvatski isto kao što Ian Curtis nije bio engleski, a netragom nestali Richey Edwards velški, dapače, internacionalan je i svatko na planeti ga može shvatiti. A ima tu i ona uobičajena priča da su bendovi najbolji na početku karijere sve dok ih mainstream ne uzme pod ruku: da su Embassy 516 uspjeli kompresirati karijeru nakon prvog demo materijala iz 2008. www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=5366 i kao što to biva, nanizati svaku godinu-dvije po album, vjerojatno bi s ovakvim otklonom vremena došli prvo do zasićenja, onda posvemašne komercijalizacije, a potom bi smo govorili i o kreativnim posrtanjima u žaru održavanja popularnog rejtinga.

Nema greške, prvi, drugi i treći s velikim vremenskim distancama. Malo je reći remek-djelo. To se i čekalo svih ovih godina. Došlo je, a iskreno, nevažno je kako će im idući funkcionirati, možda će napraviti hit u stilu "Don't you" i posvetiti se štancanju prokušanih fora show-biza. Ali mislim da su bend koji itekako razmišlja umjetnički i sofisticirano.

Naslovi: 1.Proximity alert, 2.Darkslide, 3.Decaying flesh, 4.Wavenumber, 5.The highlight paradox, 6.Ergo propeter hoc, 7.Full range injection, 8.Confirmation bias, 9.Munchausen syndrome, 10.Better morrow, 11.Dwell (bonus track)

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 02/12/2023