Ovaj album drugi je u nizu planirane trilogije koja teče u (zasada) obrnutom redoslijedu od životnog ciklusa. Tako su prvo 2013. godine objavili Mrtav dok 2020. godine planiraju objaviti Rođenje. Cilj trilogije je pokriti ono elementalno što povezuje sva živa bića usprkos razlikama u jezicima, vjerama, idealima, kulturama i vrijednostima. Ovo je jedna subjektivna vizija što se događa u tim trenucima. Obzirom da se radi o nihilističkoj mračnoj avangardi pjesničkog karaktera pomalo je iluzorno očekivati da će prikaz života biti bilo što osim svakodnevne i naizgled beskrajne borbe i patnje. Tome u prilog ide već samo letimični pogled na omot (osmislila Snježana Mekić Delić) i tekstove pjesama koji su puni neuspješnih pokušaja, stremljenja ka nedostižnom, nalaženja sebe u okolnom kaosu, opiranja dehumanizacijskim silama itd. Tekstovi su ovakvim i slučnim slučajevima ionako sporedni u odnosu na glazbu koja se u ovom slučaju sastoji od polusatne suite u 4 dijela. Prvi dio Prizma počinje sa pikanjem gitare uz lagane atmosferske zvukove nakon čega se uključuje ritam sekcija i uz prigušenu naraciju sve skupa odvodi u psihodelične vode koje se pretvaraju u drone, očekivano tu negdje dolazi do break-a nakon čega se nastavlja u malo ubrzanom tempu uz jače izraženi vokal i zanimljiva ritmička rješenja bubnjara Ivana Kukuljevića. Drugi dio Voda počinje gitarističkom baražom koja najviše duguje post-metalu Neurosis-a gitarista Darija Orača, Domagoja Žunića i Marka Galetića uz monotoni jedva čujni vokal, a više-manje isto tako uz suptilne melodijske izmjene i završava. U trećem dijelu Mezanin najviše do izražaja dolazi bas Slavena Jedvaja zbog čega pjesma najviše sliči nekakvoj tromoj verziji klasičnog gothic/post-punk zvuka. Zadnji dio Horda (za koji je i snimljen spot) izravno se nastavlja na prethodni i počinje psihodeličnom fuzziranom solažom da bi se ubrzo vratio u isti ritam i zvuk kakav je većim dijelom prisutan na ostatku albuma, znači sludge-irane gitare i monotoni narativni vokal. Prvi dojam albuma jest monotonost i pravocrtnost bez oscilacija i dinamike što je većim djelom krivnja neadekvatne i zmuljane produkcije. Album je producirao i miksao Hrvoje Nikšić, a masterirao James Kelly (Altar of Plagues, Wife). Bubnjevi su pogubljeni u miksu i nemaju nikakvu udarnu moć, bas je sveden na pozadinsku grmljavinu, tri gitare koje bi trebale biti nositelj svega uopće se ne čuju. Vjerojatno su sa ovakvim pristupom više ciljali na atmosferičnost kako bi pokazali različitosti i suptilnosti glazbe koju stvaraju, ali su ostali nedorečeni, preklaustrofobično je da bude čista post-rock ili psihodelija, a premutno da bude sludge ili post-metal. Ima tu dobrih trenutaka, ali cjelina je jednostavno pogubljena u lošoj produkciji i propuštanju naglaska tih dobrih trenutaka.

ocjena albuma [1-10]: 5

tomislav // 15/09/2018

PS: Album se može nabaviti na Bandcampu