Rock n' roll nije mrtav! Ovo je barem bila rečenica koja je obilježila atmosferu prostora Močvare prošlog četvrtka. Ova krilatica koja se mogla osjetiti tijekom večeri u distorziji, posjetiteljima i energiji nastala je upravo zbog headlinera, svojevrsnih veterana domaće punk-rock scene Thee Melomen-a. Starija je četvorka posjetila Močvaru kako bi promovirala svoj novi album te kako bi nam ponajviše dokazala da je duh rocka živ u glazbi koliko i u ljudima. Kako bi temelji ove teze bili još čvršći dovedena je mlađa podrška Detroit Groove Ganga i The Jackson Pollocka. Doista, oboružana tri jaka sastava, ova je večer bila napeta kao slavlje rocka u najširem smislu, tim više kad se osvrnemo na činjenicu da je upad bio prepušten dobrovoljnim donacijama, a ne podređen novcu. Koncert je počeo s desetak minuta kašnjenja domaćim strancima Detroit Groove Gang.

Detroit Groove Gang Persona koju je ova peteročlana postava stvorila uvjerljiva je upravo toliko koliko treba biti. Naime riječ je o old-school rock sastavu koji tvrdi da je iz Detroita, oblači se kao da je iz Louisiane, a zapravo je iz Zagreba. Dok se na prvi mah uistinu čine kao neki Ameri iz 80ih koji su se igrom slučaja zaglavili u Hrvatskoj u 2010-ima, već je u prvih nekoliko minuta, koliko kroz komunikaciju s publikom, toliko i kroz samu glazbu, vidljiva jedna samosvijest i blagi ironični odmak od same stvari koju emuliraju. Detroit Groove Gang nisu Bon Jovi ili Def Leppard, ali su ovladali tim stilom dovoljno da se na trenutke njihovih pola sata činilo kao da ste se našli u Road House-u noseći teški kožnjak te nestrpljivo čekajući da izbije tučnjava. S druge strane, to prenaglašavanje vokala i razbacivanje većine članova izbacilo je koncert iz sfere imitacije (na koju bih vjerojatno okrenuo očima) u sferu pomalo komičnog, no apsolutno kvalitetnog slavlja žanra. Pjesme nikako nisu loše, solaže su izvedene brzo i sigurno, a neprekidno bacanje i grčenje vokalista bilo je najblaže rečeno impresivno te uistinu zabavno za promatrati. Drugim riječima, Detroit Groove Gang se dovoljno emancipirao od svojih inspiracija da s istim alatima koje su koristili njihovi prethodnici stvaraju nešto novo, ali opet poznato. Istovremeno su novi i stari sa sprdnjom i poštovanjem prema žanru, balans postignut pozitivnom energijom te vještinom u stvaralaštvu, ali i vrhunskim showmanshipom. Na tome im teške hvale, opravdali su svoj naziv na najbolji mogući način. The Jackson Pollock

U prostoru se sad nakupilo još deset ljudi čineći broj publike točno petnaest puta većim od dvojke koja je sramežljivo izašla pred nas. Spominjem ovo jer su se tako obasjani najobičnijim svjetlom te bez uzvišenog podija činili malima, nekako presimpatičnima za onaj bunt rock duha. Ovaj prvotni dojam nije kriv, već je toliko dalek od istine da mi je sad teško uopće pisati o njemu. The Jackson Pollock je eksplozija, instrumentalni egzorcizam, bombastičnost na svakoj razini koju je jednako fascinantno gledati koliko i slušati. Ključ je ovako kvalitetnog nastupa bubnjarka/vokalistica koja se između pjesama nježno, jedva čujno zadihano zahvaljuje publici, dok je tijekom njih potpuna zvijer, meso opsjednuto vragom koji joj silovito i precizno vodi palice te sistematski uništava bubnjeve. Dobili smo dašak njene virtuoznosti u zadnjoj pjesmi Groove Ganga gdje je gostovala, ali ovo je druga razina na kojoj se čovjek pita kako su tolika preciznost, brzina i snaga mogući istovremeno. Sve je ovo popraćeno gitaristom koji pomalo sa strane, iz sjene, u kotao ovog primalnog ludila baca prljavu distorziju koja je neznatno prožeta tragovima nekih folklornih melodija. Ove melodije koje su ponekad naglašene nevinim, skoro transcendentnim glasom frontwomanice daju perfektnu notu psihodelije cijeloj priči. Na trenutke se čini kao da se iza te shizofrene kakofonije bez vidljive strukture i cilja skriva jedna predivna, neobično bajkovita skladba, no ubrzo se ovo opet razbija kricima, stenjanjem i ponovnim vraćanjem gitare u more distorzije. Cjelokupni je dojam na kraju kako zamišljam da bi bilo ako bi autom sletjeli s litice dok u pozadini sviraju talijanske nacionalne skladbe. Žustrina se ovog pada definitivno odrazila na bubnjarku koja je nakon odsviranih pola sata doslovce izmorena pala na pod te je potom ohrabrena željom za bisom tresući se od iznemoglosti jedva došla do bubnjeva i opet počela nabijati tu prljavu simfoniju. Otkud se ovaj bend stvorio nemam ideje, dapače upitno je da li se uopće stvorio ili je ovo bila samo neka kolektivna halucinacija. Ako je tomu tako toplo se nadam da ću imati još jednu priliku prisustvovati u njoj. Thee Melomen

Dva su benda u proteklih sat vremena prezentirali svoj pogled na rock te je preostao još jedan. Svjetlo je u dvorani još jednom prigušeno, dok se dvorište ispraznilo. Svi su došli čuti Melomene, svi su došli čuti rock. Rock, rock n' roll, punk-rock, rockanje, duh rocka itd. Ponavljam tu riječ jer ne znam kako bih drugačije opisao Melomene. Naprosto oni sviraju rock i rock je tu i dalje živ... pitanje je samo koliko rocku ovakav život godi. Teško mi je ovu predstavu kritizirati jer oni uistinu uspijevaju u svom cilju oživljavanja klasičnog punk-rocka i svi su aspekti ovdje na mjestu. Frontman koji pjeva odrješitim glasom te se u intervalima malo razbaca kako bi održao interes publike? Tu je. Periodične solaže gitarista koji se također ritmično giba na jake udarce bubnja? Zasigurno je ovdje. Basist koji kima glavom i tu i tamo nadopunjuje glavni vokal? Neupitno je to tu. Sve je ovo bilo odrađeno kompetentno, kvalitetno i slušljivo te je publika od svih izvođaća najviše uživala upravo u njima (iako mi se čini po prosjeku godina i komunikaciji da se dobar dio njih znao, al hajd') tako da nemam materijala za kritiku, pljuvanje ili negodovanje. Nije ni meni bilo loše, daleko od toga, samo mi nije bilo ni dobro. Melomeni su definicija dad rocka koji ste svakako čuli te ne vidim ni jednu stvar po kojoj se ističu. Dobri su, stav je na mjestu te je njihovo iskustvo na pozornici lako vidljivo, no njihov opus ne sadrži ništa upečatljivo ili pamtljivo. Thee Melomen su na neki način jasno sjećanje izumrlog vremena i kao takvi odlično slikaju ovo sjećanje u svim njegovim detaljima. Želite li se vratiti u ovo vrijeme je isključivo na Vama. Ja, šugavi hipster kakav jesam, preferiram pak kročiti drugim pravcima. Zaključujem iz ove večeri da rock n' roll definitivno nije mrtav. Onaj stari, svima poznat i dalje održavaju bendovi poput Melomena i svaka im čast na tome. Čini mi se doduše da se onaj pravi, onaj buntovan i čudan, ružan i subverzivan, a opet lijep i harmoničan, čini mi se da se taj nalazi u manje očekivanim, nešto teže dostupnim kutcima glazbenog spektra. Kod Detroit Groove Ganga se tu radi o izokretanju starog, a kod The Jackson Pollocka o raskidu s tradicijom. Oba ova benda ipak imaju tu iskru održavajući taj apstraktni plamen te osiguravajući da će dotični gorjeti još dugi niz godina.

jan vržina // 13/03/2019