Disco Occulto je mlad zagrebački bend, s do sada dva objavljena EP-a, i bez albuma, sa aktivnim i opsežnim stažem sviranja po Zagrebu, Hrvatskoj i cijelom nizu susjednih država. 'dɪsənəns im je, zasad, drugi EP po redu.

Riječ je, naime, o bendu koji se voli reklamirati pričom da svira alternativni rock, što je toliko širok žanrovski označitelj da je njegova upotreba gotovo besmislena u kontekstu današnje muzičke reprezentacije, koja je pod opseg pojma "alternativni rock" u stanju natrpati glazbenike koji variraju od Smashing Pumpkinsa do No Doubta, oduzimajući u potpunosti značenje bilo pojmu "alternativni", bilo pojmu "rock", bilo njihovoj upotrebi u jedinstvenoj sintagmi.

Sasvim je druga stvar što Disco Occulto zbilja ostaje u granicama alternativnog rocka, onako kako se to poimalo pred petnaestak godina, dok je taj pojam još imao značenje koje se moglo detektirati. U vrijeme dok "alternativni rock" nije postao krovni pojam koji besmisleno služi da ograniči etiketnu koncepciju jedan bend-jedan žanr, i dok se znalo što se od alt-rock benda može očekivati.

I ne samo što je izričaj koji se na 'dɪsənənsu očituje može svrstati uz bok alt-rock veličinama kao što je, primjerice, Muse (od kojeg Disco Occulto podosta crpi), jednostavno očarava činjenica da na 'dɪsənənsu nema ni traga pseudo-umjetničkom kompliciranju zvukovne kompozicije koje bi razvodnilo klasični rockerski zvuk sa stavom, kakvog u današnjem "alt-rocku" tragikomično nedostaje.

A što na kraju od svega toga ostaje? Prisutnost cijelog niza karakteristika koje jedan bend mogu učiniti velikim, i odsutnost drugog niza onih koje slušatelja tjeraju da prebaci pjesmu.

'dɪsənəns je, samim time, da budem sažet, sklop četiriju pjesama napravljenih u najboljoj rockerskoj maniri, i po stilu i po sentimentu. Iako bend sâm tvrdi da su pjesme žanrovski različite, ali da čine zaokruženu cjelinu, treba ipak uzeti rezervu od takve tvrdnje. Žanrovska različitost se ne detektira, ali cjelina svakako jest u potpunosti zaokružena. I to ne zaokružena u smislu da se time podrazumijeva sličnost u stilskom izričaju, nego zaokružena u smislu da se od početka (snažna uvertira naslovljena "1-1=1") do završetka (coda pod naslovom "Laszt Chance") osjeća jedna suzdržano i bez patetike ispričana priča, žestoko uvedena in medias res, i jednako žestoko prekinuta na svojem kraju. Bez trunke okolišanja.

Iako se radi o bendu nastalom tek 2015. godine, u izvedenom zvuku i koncipiranju EP-a se ne čuje da bi postojali problemi oko nesigurnosti u izričaj koji se želi postići. Očito kratak staž postojanja benda nije odigrao baš nikakvu ulogu u umanjivanju kvalitete ekspresije, pa se prema tome niti ne osjeća lutanje od citata do citata, kroz kojekakve bravure što samo maskiraju činjenicu da bend nije siguran što sâm od sebe želi. 'dɪsənəns ostavlja dojam sigurnosti i čvrstine. Ovo je konzistentan i samouvjeren glazbeni uradak koji kao potres u svojih kratkih petnaestak minuta sruši sve pred sobom i ostavi čovjeka da se zapita što se upravo dogodilo. A samouvjerenost je i jedna od najvećih vrlina ovog EP-a, jer glazbeni izričaj odnosi na jednu sasvim drugu višu razinu, i pritom ne ostavlja mjesta sumnji u to da autor teksta i glazbe vjeruje u to što govori, i da je upravo to poruka koju želi izreći.

Lirska koncepcija uređena je na način da se doima kao da se kroz četiri pjesme zaokruži narativ koji kroz svoju priču pokrije cjelokupni osjećaj sredine života imaginarnog pojedinca, s kojim se baš svatko od nas može u neku ruku poistovjetiti.

Možda ova rečenica zaslužuje pojašnjenje. Ovdje nije riječ o biografiji nekoga tko bi trebao predstavljati svakog od nas, zamišljenog lirskog subjekta čija uloga je da bude i individualan i generalan, i tako neimenovan simbolizira i pojedinca i društvo.

Ovdje je riječ o zaokruživanju sklopa emocija, koje se razvijaju kroz onaj središnji dio života što teče od mladosti do trena u kojem se čovjek osjeti odraslim. Povezao bih to s mladenačkim idealizmom koji u jednom trenu neprimjetno pređe u realizam. "1-1=1" naslov je uvodne pjesme, i započinje stihovima: I've learned something new today/ How to fall, how I feel, how to feel well, koji dožive svoju progresiju u : I've got this brand new thing where I'm dying/ Every second, and every other, I'm born again! (…) One minus one still equals one/ Closed eyes, while in the sky I outlive the sun! Je li to ono vrijeme u kojem je sve moguće? Čak i ono kad oduzimanjem svega ipak nešto ostane? Ono što je svatko od nas osjetio u vremenu u kojem se može (naivno) misliti da je sve moguće, osjećaj posvemašnje nepobjedivosti, kad osoba nije svjesna prijetnje koju svijet predstavlja?

Nastavak istog osjećaja, iako suzdržaniji, simbolizira trenutak u kojem je optimizam i dalje prisutan, ali mu ima sve manje i manje mjesta, i nalazi se u drugoj pjesmi, naslova "This Sonance": It won't be easy, get a grip/ All that confidence put in a small box/ But, whatever, dammit/ It won't happen to me. Čini se da, iako možda posustaje, optimizam u ovom kontekstu ne staje: Lights came off/ And suddenly I was free/ In all this darkness/ Light is easier to see. "Laszt Chance", s druge strane, predstavlja svojevrsnu rezignaciju od žestokog osjećaja izraženog kroz prethodne stihove: Don't choose your side this one time/ We're all runners up of that game/ Look for a second self in a crowd, što ujedno predstavlja i završetak EP-a, i njegov finale. Nitko zapravo nije pobijedio, ali to nije ni bitno. Svi koji prođu taj put, od idealizma do prihvaćanja, su poraženi. Ili pobjednici istovremeno. Odgovor se ne daje, ali se ni ne mora dati.

S aspekta same glazbe, odlična produkcija Vedrana Kovačića- Belog fino se nadopunila s kvalitetnom i uvježbanom svirkom. Ovaj EP nije poluproizvod, sklepan u trenu kad bend nije znao kako dovršiti posao koji je započeo, a što se, nažalost, i prečesto čuje. Svaki ton i svaki zvuk je savršeno na mjestu: od energičnih instrumentalnih dionica, do iznimno vještog i versatilnog vokala koji je odličan u svojoj sposobnosti da procijeni kako će promijeniti svoju boju i izričaj ovisno o osjećaju koji treba ilustrirati. Njegove mogućnosti prilagodbe i vještina da ih glatko i bez problema izvede su jedna od najsnažnijih točki ovog benda. Tako on ponekad bude udaljeniji od svih ostalih instrumenata i djeluje iz pozadine, kao na 1-1=1, a ponekad se samoinicijativno prebaci u prvi plan i neko vrijeme dominira nad svima. Njegova boja je ponekad nježna, a ponekad gruba, a prijelaz s jednog vida na drugi je neprimjetan i izveden prirodno.

Sve u svemu, ovaj EP je zaokružena i potpunosti dovršena glazbena cjelina, koja je odlično ostvarena na svim poljima. Pod time se podrazumijeva i vrijeme njegova trajanja, koje je savršeno odmjereno da kaže baš sve što treba reći; i način izvedbe, i produkcija, i lirika koja se s glazbom međusobno fenomenalno podržava.

Ovoj četvorici predviđam dobru budućnost u hrvatskoj glazbi, i često korištenje heštega #svjetskoanaše kad se o njima bude pisalo. Konačna ocjena: 100,5 od 100,7.

johnny mcfearless // 14/03/2018