U Močvari je u petak svirao Moskau. Ne ne, oprostite, četvrtak je bio. Do kluba sam se spletom okolnosti dovezao taksijem, što mi se nikad prije u životu nije dogodilo, pa mi je bilo malo neugodno dok sam iskoračivao iz vozila i osjećao jalne potiljke paćenika na svom pogledu. Redar na ulazu mi već neko vrijeme zna facu napamet pa je samo rekao curi "Marina prekriži" i lupio mi brže-bolje žig. Sinulo mi je u nekom trenutku da bih to ubuduće mogao iskoristiti za unošenje vlastite cuge u klub, ali neću budući da nisam odvratni gad niti išta tome slično.

Nije baš isprva izgledalo kao da se skupilo nešto naročito ljudi. Pobojao sam se da je to stoga što Facebook event na neku sasvim čudnu foru nije sadržavao opciju "going" (već samo "interested") pa je onda valjda narod pomislio kako dolazak nije opcija. Tu sam odmah sreo Dundaru pa sam mu pričao kako sam ga prvi put vidio prije ponešto godina kad je na 20 metara zračne linije od mjesta gdje smo stajali cijepao sjekirom razapetu svinju i iz njene utrobe vadio kojekakve pizdarije - kip bogorodice, ružne mrtve ribe i slično. Poslije se palio i pišao po tome. Bio je to, neću lagati, performans koji me se najviše dojmio od svih koje sam ikad vidio, toliko sam se uživio da sam ostatak večeri proveo plašeći i šamarajući ljude po gradu jednom od tih riba njegovih. Nitko mi se nije suprotstavio, svi su bježali. Što je dosta čudno, da sam krenuo dijeliti šamare bez rekvizita ikakvog, vjerojatno bih vrlo brzo najebao. Ali ako imaš ribu, odjednom nitko ne želi imati posla s tobom. Poprilična diskriminacija, ne želim ni pomisliti kako se jadna ružna mrtva riba osjećala. Kasnije ćemo u ovom tekstu doći do zaključka da je Moskau malo "popustio" po pitanju performativnog dijela koncerata, mišljenja sam kako tu definitivno ima mjesta za tog lika Dundaru, budući da im izričaji (prije svega u kontekstu poigravanja s kršćanskim motivima) imaju zajedničkih točaka. Pridružio nam se tu i onaj jedan lik s dreadovima i rasta kapicom kojeg donedavno nisam poznavao a sad ga stalno viđam. Prvo nas je nakon Brucošijade FER-a u 7 ujutro u suzama molio za džoint (kojeg nismo imali), onda sam ga vidio opet u 7 ujutro u Medici u Mikro sobi kako sam samcat sjedi pod prigušenim osvjetljenjem dok iz zvučnika nepotrebno glasno odjekuje Suicide i stvara vrlo intenzivnu atmosferu. Gledao je u prazno tupim pogledom, legao sam kraj njega i zaspao bez da smo riječ izmijenili. Sad je pričao kako je netom prije koncerta bio pušten iz postaje u kojoj je proveo 15 sati ni kriv ni dužan, da bi se ubrzo ispostavilo kako ipak jest razbio neki retrovizor dok se rastezao na Savi oko 7 ujutro. Bio je jako umoran jer u postaji nije htio zaspati, budući da je upoznat s tehnikama putem kojih stariji policajci umiju vaditi inkriminirajuće informacije iz sna, ili tako barem tvrdi.

Kad je koncert ubrzo počeo, a mi svi skupa ušli unutra (a ne kao oni što ulaze vani), Dundara se odmah šćućurio na pod, što je bilo jako smiješno jer je toliko sitan da kad se tako skutri izgleda kao da nema ni ruke ni noge nego samo glavicu i malo trupa hahahaha. Moskau je na ovom koncertu vršio promociju svog posljednjeg albuma "Violence and Sorrow", ispostavilo se vrlo skoro da to planiraju uraditi baš u onom punom najdoslovnijem smislu. Dakle jednostavno su nam odsvirali album od prve do zadnje pjesme, i to je bilo to, amen, aleluja, idite u miru. Album je to koji se okitio zbilja povećom količinom kritičarskih lovorika, proglašavaju ga gotovo konsenzusom jednim od najboljih domaćih izdanja u 2017. Ja ga recenzirao nisam, ali da jesam, dao bih mu nekih 6 od 10, što je, logično, otprilike i ocjena za koju mislim da zaslužuje ovaj koncert. A to je nešto niža ocjena nego što bih recimo bio dao onim meni omiljenim natupima prije cirka dvije godine u Vintageu, ili u Attacku dok su bili u "Gospel Machine" fazi, pa čak i onima (kad su još svirali osjetno drugačiju glazbu) prije Repetitora u Tvornici ili Maybeshewilla u Attacku. Zašto je to tako, mogu se ja potruditi smišljati tisuću nekih kvazi racionalnih i objektivnih interpretacija, ali odgovor će uvijek ležati u tome da me ono diralo i gađalo više od ovog, jebeš sve drugo. Dakle, u trenutnom aranžmanu mi je njihova glazba poprimila jedan onako samodostatan oblik. Kao sve to fino zvuči i dobro je, ali se istovremeno i drži kao da je predostojanstveno i kul da bi se spustilo na moju (ili našu, za slučaj da se netko poistovjećuje s ovim što pišem, u što čisto sumnjam) razinu. Ne znam kako bih to bolje pojasnio. Hladno je, ne zove me da zaronim u to, drži se na distanci. Mislim da im nedostaje i kontakta s publikom, koji bi onda to malo anulirao, pripomogao da mi malo bolje uđemo u njihovom film. Doduše, to bi onda možda njima bio "izlazak iz uloge". Jer očito je da kod Moskaua, unatoč povećoj brojci stvari koja se na stejdžu događa, ništa nije slučajno i sve je tu s nekim ciljem. Taj mi je cilj na ovom gigu bio nešto mutniji i neuhvatljiviji nego dosad, i to je u biti to.

Raznorazni su ljudi i još raznorazniji predmeti prošli kroz nastupe ovog benda, ovom je prilikom to bilo svedeno na relativno stalnu i postojanu postavu od njih 7-8, koja je dakako vršila česte rotacije instrumentarija. U toj je ekipi ulogu vođe čopora čini se sad opet malo preuzeo Grobenski, dominirao je vokalnim dionicama i općenito se držao kao režiser i glavni glumac nastupa, što u nekim prijašnjim izdanjima i nije bilo tako. Laić je i dalje dakako plijenio pozornost svojim šeretskim držanjem koje cijelo vrijeme odaje dojam nečega što će u svakom trenutku eskalirati. Ne znam gdje je naučio složiti tu facu, pogled i držanje, ali vrlo je zanimljivo kako ne radeći ništa posebno uspijeva biti scenski tako intenzivna pojavnost. Nitko im se nije pridruživao ni animirao nas lupetanjem po ramama bicikla, prometnim znakovima, sušilima za robu, i takvim nekim stvarima. Od dijela kojeg bismo mogli okarakterizirati performansom, vrijedi istaknuti tek ples Buge Blanuše ispred pozornice pred kraj koncerta, a od predmeta za proizvođenje zvukova primijećene su samo one ozvučene grabljice. Štajaznam, bend sam sebe bira prezentirati kao taj neki art-core/performans eksperimentalni kolektiv. I to je titula koju još uvijek s pravom nose, nema dileme. Samo eto, ovo je ipak malo previše sličilo na "običan" koncert "običnog" benda, da bi moglo biti proglašeno naročito uspješnom demonstracijom kolektivnog art performansa. Negdje na tom tragu je, čini mi se, bila i reakcija publike. U nekoliko navrata tijekom koncerta kad bi pjesme završile i bilo je sasvim logično i prikladno vrijeme za pljesak, pljeska bilo nije. A kad je bend odsvirao cijeli album i otišao s pozornice, apsolutno nitko ih nije zvao na bis i svi, a skupilo nas se stotinjak, su rekordno brzo šmugnuli vani. To su činjenice. Također, dobra potvrda distance koja je vladala između benda i naroda bila je i ona rupa od par metara u prvim redovima.

Iako pod nikad očitijim utjecajem velikana poput Toma Waitsa i Nicka Cavea, valja reći da je gotovo kompletan materijal koji su ovdje predstavili autorska glazba, što u proteklom periodu njihova djelovanja nije bio slučaj. Pa ipak, iz nekog razloga mi se činilo kao da je ta autorska glazba manje "njihova" i "iskrena" nego što su bili oni coveri od "In My Time of Dying" pa sve do "Seasons in the Sun". Svjestan sam da su to teške optužbe, vjerojatno i vrlo nepopularne u trenutku u trenutku kad ljudi te pjesme većinom proglašavaju remek-djelima, ali što da radim kad sam navikao pisati svoje mišljenje. Uvijek sam dosad hvalio ovaj bend jer mi je uvijek na njima bilo dobro, ovo mi je bio najslabiji njihov gig na kojem sam bio, što da se tu radi. E sad, drugi par rukava je što i kao takav on zaslužuje spomenutih 6 od 10, iz jednostavnog razloga što su me prethodna očekivanja i iskustva s njihovih nastupa dovela do toga da očekujem izvrsnost. Ovdje je idealno mjesto za onu klasičnu tezu (to jest ne znam koliko je inače klasična, ali mislim da ju barem sedmi put u nekom reportu svom već pišem) kako bih, da mi je ovo bio prvi put na njihovom koncertu, u biti vjerojatno bio vrlo zadovoljan.

Još jedna stvar za koju mi se čini da bi valjalo napomenuti prije nego što vas srdačno pozdravim, to je da, unatoč kritičarskim slavljenjima sa svih strana, bend ipak ne uspijeva omasoviti publiku. U otprilike ovakvim istim brojčanim gabaritima se kreće već tih par godina, barem se tako meni čini. Stoga sam dojma kako bi, ako se već polako ali sigurno odriču većine onih elemenata koji su osiguravali provokativni larger than life faktor začudnosti (sjeća li se još itko sado mazo plesačice s bičem?) u njihovom djelovanju, ipak trebali pokušati pronaći način da se više "otvore" i približe publici, ako već ne riječima i djelima, onda kroz govor tijela, gestu i mimiku kojima bi nam dali do znanja da uvažavaju naše postojanje, a ne da su sami sebi dovoljni. Jer ovako riskiraju da postanu vječni miljenici kritike koje u praksi ljudi većinom ne šljive, ala Gatuzo. A to nitko ne želi. Kao prilog tezi da su članovi benda možda malo previsoko poletjeli ide i priča iz neslužbenih izvora koja kaže kako su ostavili zapozorje u skandaloznom stanju, što je razjarilo osoblje kluba. Eto, prije nego što ovo preraste u trač rubriku, vrijeme je da zaključim kako Moskau dakako i dalje u mojim očima ostaje vrlo intrigantna pojava čije ću koncerte sa zadovoljstvom pohađati. Ionako ih svako malo opere neka nova faza, nikad čovjek ne zna što će sljedeće spremiti. Neka im ta nova era dođe čim prije, što se mene tiče.

ujak stanley // 11/12/2017