Prošle je godine na nizu europskih filmskih festivala prikazan dokumentarni film o povijesti Oasisa - Supersonic. Na crvenom se tepihu navedenih pretpremijera, očekivano, od dvojice braće pojavljivao samo Liam. Međutim, kao što je publika imali priliku gledati nakon što je film pušten za konzumaciju širim masama, veći je dio usmene naracije ipak prepušten starijem bratu. I dok su Liama, već standardno, zadužili uglavnom da govori o drogama i fizičkim obračunima, Noelu je pripao onaj misaoniji dio govorničkog kolača u kojem gorko-slatko i nostalgično govori o formatu rock benda kao mitskom čudovištu koje su pojeli internet i sestre Kardashian. Pred kraj se filma, kao i često u drugim javnim nastupima, dotiče spomenutog žanra kao nečega čemu je nepravedno i bez njegove krivnje oduzeta bilo kakva sloboda stvaranja i plasiranja na "tržište' kvalitetne i atraktivne glazbe. Iako se s tom tvrdnjom u određenoj mjeri mogu složiti, ista boljim promišljanjem zvuči kao poetskije parafraziranje Jack Blackovog "it's the man keeping you down" monologa iz Linklaterovog filma School of Rock. Tako je pretpostavka da su rokenrolu i pripadajućim izvedenicama/podžanrovima za odlazak u relativnu opskurnost i smanjenje popularnosti krivi baš svi, osim samih ljudi koji ga stvaraju, zapravo glupost na marginama selektivnog glazbenog populizma koji određeni profil ljudi, u maniri tvrdoglavog pubertetlije, još uvijek guta i miluje.

Čovjek bi očekivao da će shodno takvim izjavama Noelov High Flying Birds projekt za sljedeći album izbaciti ili svoj najtvrđi materijal do sad, ili nešto hrabro i inovativno, čime bi dobar, stari rokenrol vratili na staze slave koje su, po Noelovim pripovjedanjima, zatrte prvih godina (n)ovoga milenija. Iako je konačni odgovor dan u obliku Who built the moon bliži drugoj pretpostavci, nije baš sve izvedeno kako je bilo zamišljeno.

Tako smo umjesto hrabre promjene smjera većinski dobili tek neo-psihodelijom premazan standardno-noelovski zvuk na tragu jeftine kopije ionako precijenjene Tame Impale, blago natprosječnog benda iz prilično ispodprosječnog žanra. Album otvara "Kanyeom inspirirani" Fort Knox koji u službi svojevrsnog introa (većinski je instrumentalan) i u kontekstu albuma služi mnogo bolje nego kao singl za koji je korišten. Budući Fort Knox nema jasnu konstrukciju, on uspijeva "prešutjeti" evidentan manjak dobrih versova koji je se proteže kroz gotovo cijeli album. Daljnjim se slušanjem pokazuje da je jedina prava iznimka tom "pravilu" zapravo druga pjesma na tracklisti - Holy Mountain za čiji dobar verse ionako trebamo zahvaliti gospodinu Lou Deprijcku, autoru glazbe za pjesmu Ca plane pour moi belgijskog new-wavera Plastic Bertranda. U skladu s tom usporedbom u lirsku se dimenziju, osim nekakvih brodova koje Noel stalno čeka i na koje se ukrcava te "stajala je, radila je, imala je" opisa od kojih bi vještiji programer lagodno mogao napraviti neki Noel Gallagher lyrics generator, uvukla i prilično neobjašnjiva i nikad adekvatno ukomponirana doza francuskog. Nakon potpuno neuvjerljive Keep on reaching slijedi instrumentalno zanimljiviji It's a beautiful world ostvarena kao skladan kompakt "novog" Noelovog zvuka i zvučnog potpisa srednjeg razdoblja britpopa. Ipak, na istoj numeri prvi put čujemo u potpunosti suvišne dodatke utrpane na album koji variraju od obavijesti na francuskom do beskorisnih interludeova. Sljedeća, She taught me how to fly pati od iritantnog versa, a Be Careful what you wish for, unatoč zanimljivoj kotrljajućoj blues formi, od pretjeranog naslanjanja na legendarni Come Together. Da ne bi ispalo da je sve tako crno, numere (ironično) Black & White Sunshine i he Man Who Built the Moon su definitivni pozitivni primjeri s albuma. U njima se u određenoj količini odražava i dvojakost Noelovog stila na albumu, odnosno teret svoje klasične forme kojeg se na ovom albumu svom silom želi oterasiti. Tako je Black & White Sunshine (zamalo) odličan komad u kojem se očito primjećuje zvukovni potpis kasnijeg razdoblja Oasisa, koliko god Noel pokušao sakriti milijun puta iskušanom "dodaj reverba na vokal, dodaj reverba na gitare" tehnikom. Potonja je pak primjer Noela kako, prvi i zadnji put na albumu, uspijeva u svom naumu uspješnog stvaranja drugačije glazbe te kao takva ostavlja nadu da u starijem Gallagheru još uvijek ima materijala za jedan vrhunski album.

Ipak, ovako album ostavlja prilično gorko-sladak dojam, naročito imajući na umu Noelovu vječito "tešku" personu čije su izjave i postupci do sad uvijek bile barem djelomično opravdavane kvalitetnim glazbenim produktima. Razočaravajuće, Who Built the Moon? je tek prosječan album s dubokim temeljnim problemima dovoljno široke palete da na tracklisti i ne postoji pjesma koju barem jedan od tih nije zahvatio. Qu'est-ce que c'est? Niš previše.

ocjena albuma [1-10]: 6

ivan blažinović // 05/12/2017