Predvodnici manchesterske scene,"začinjavci" svoga vremena i utemeljitelji žanrova kojima su hipnotizirali i osvojili milijune, udružili su snage i nakon godina prijateljstva,najzad izbacili zajednički album.
Jednostavno nazvan Liam Gallagher John Squire,objavljen od Warner Music UK,prezentiran je javnosti prvoga dana mjeseca ožujka.
Kroz deset pjesama i četrdesetak minuta trajanja albuma, čujemo(uz neke novitete) sve ono što smo i dosad čuli od njih - dobro ili vrlo dobro Liamovo pjevanje,smislena melodična poentiranja i česte Squireove znalačke rafale te jednako zavodljive sanjive figure,krišom provučene između stihova.
No da se razumijemo,ako očekujete čuti novu She bangs the drums ili Some might say,to se neće dogoditi. Album je ovo dobrih namjera i odličnih trenutaka,ali u konačnici kvalitativno ne ide iznad dobar/vrlo dobar kategorije.
Otvaranje kreće sa Raise your hands u kojoj producent Greg Kurstin, velemajstor i multiinstrumentalist poznat po radu sa Beckom, McCartneyjem,Adele i Foo Fightersima,daje do znanja kako je sposoban za sve - ukalupiti toliko tipičan hands clapping da bude kako periferan,tako i dominantan,dok provlači klavirsku jednostavnost tipa Simpathy for the devil pored Johnove dominante - čas britkog,a čas ispoliranog Stratocasterovog from coast to coast đira. Liamovo pjevanje je sigurno i suvereno te se u takvom tonu održalo manje-više tijekom cijelog albuma.
Već druga pjesma,Mars to Liverpool, koja je bila i jedan od najavnih singleova, izuzev odlično produciranih gitara, uglavnom ne dopire do mene.
One day at a time također gura Johna u prvi plan sa know how fintiranjem,dok I'm a wheel zaziva stonesovsko poigravanje u You gotta move sa Sticky fingersa.
Just another rainbow, ujedno i prvi single albuma,nudi rješenja tipična za Second coming Stone rosesa;psihodelična posveta prvacima britanske rock tematike,nehajno okrzne We love you već spomenutih Stonesa,da bi Love you forever otvoreno aludirala na Hendrixove middle the road dosege.
Make it up as you go along lagana je pop melodija u kojoj je sve na svome mjestu - Liamova izražajnost i Johnova suptilnost - kojom kao da govore da su učili i naučili od najboljih,Beatlesa(McCartney) i Kinksa/Wellera.
U You're not the only one dahće Squireova fascinacija Zeppellinima i gitarskim umijećem J.Pagea,a predzadnja I'm so bored naginje manje uspješnim Oasis trenucima.
Osobni favorit Mother nature's song,za kraj ipak ostavlja dobar okus u ustima, traži pogled usmjeren nebu i uz blagi osmijeh poradi najljepših odsviranih gitara i pitome melodije toliko svojstvene manchesterskom izričaju,kao da citira ovu dvojicu: Tu smo i još imamo što za reći!
Dečki su već na turneji, započetoj prekjučer u Glasgowu,a istu će zaključiti 11.4. u New Yorku. Kratko,ali slatko.
Ako ste u prilici,ne dvojite vrijedi li ih vidjeli uživo - garantiraju vraški dobar koncert!

Dario B.

ocjena albuma [1-10]: 7

terapija // 16/03/2024