U slučaju ovog kvarteta striktno omeđen sludge kao žanr nimalo nije daleko od uobičajenog grungea kojeg su s velebnim planetarnim uspjehom raspršili Nirvana, Alice In Chains i Soundgarden. Jedina razlika je u nešto dubljem tretmanu gitarskih riffova Marcel Schulza i Jan Oberga (istovremeno je i vokalist) koji pokazuju s vremena na vrijeme i disonantnije doom elemente, ali njih je ionako bilo, posebice u primjercima ovo dvoje posljednje spomenutih velikana iz Seattlea. Earthship postoje od 2010., imali su nekih sitnih promjena u postavi, a nije na odmet reći da je na basu žena - Sabine Oberg. Ha, sad da li je Janova supruga, cura ili sestra, to ne bih znao jer nitko nije priložio nikakav press materijal. Bubnjar je The Carp (pravim imenom Sebastian Grimberg) iz Ånd, vrlo friškog, također berlinskog benda koji je 2016. objavio post-metal album, ali tek prvijenac. Konkretnije rečeno, na ovome albumu se ne dešava ama baš ništa novo, no to ne znači da nije niti nezanimljiv. Glazba im ima svoj tok kojeg poštuju u okvirima žanra. Prvi dio albuma je uobičajeno umjerenih tempova: uvodna "Reduced to ashes" odma u glavu lupa kao laganije i bjesnije teme Nirvane s "In utero" poput "Milk it" ili "Serve the servants" što je za početak više nego odlično i uglavnom se takav senzibilitet nastavlja kroz narednih 5-6 pjesama s nekim varijacijama u kojima iza riffova dolaze i gitarske solo intervencije kao nadogradnje u naslovnoj "Hollowed" (zajedno s nadosnimljenim grubljim back vokalima), ili se, pak mjestimično pređe u nešto pojačani tempo poput "Valley of thorns" koja nakratko skrene i u kompleksniju egzibiciju gdje bubnjar dobije dobru priliku da se razmaše, ali na vrlo 'šminkerski' način s prelazima koji ipak nisu ono čuveno lupanje Matt Camerona iz Soundgarden. By the way, Matt je ovih dana realizirao debi album. Još ga nisam uspio poslušati, baš me zanima što je to…

Safeguard of death: www.youtube.com/watch?v=A1P36Q62yGs

I tako se valjaju pjesme vrlo teškim odjecima koji se doimaju kao da traju jako dugo. Naporno je to slušati za prvi puta, uostalom kao i svaki drugi sludge album, pa premda ovi Berlinčani imaju relativno prihvatljive, pa čak i primamljivije formate od maksimalno 4 minute po pjesmi, pravi napad se dešava tek u sedmoj i osmoj po redu "In the arms of medusa" i thrashom ozarene "Castle of sorrow" nabijenim bijesom i pojačanim tempom koji tek tu i tamo zamiriše na metal djelomice i zbog growl-ingijeg Janovog vokala koji je inače 'na polovici 'clean' i 'crust', no pravi rasplet cijele priče dolazi tek u zadnjem dijelu albuma s dvije ljepotice. "Safeguard of death" je svojevrsni doom hit prožet psihodeličnim bluesom i najdulji je komad od samo 4.38 poprilično se oslanjajući na reference Black Sabbath, a "Red leaves" opet dođe kao protuteža, nešto poput "Outshined" Soundgarden samo za razliku što Jan nema toliko ugodan uhu vokal poput pokojnog Cornella. Ustvari, njegovi krajni dometi su imitacija također pokojnog Layne Staleya koji je imao vrlo melodične izlete što se u ono vrijeme i nisu prepoznavali.



Kad prvo pogledate, ako će te uopće pogledati spot "Safeguard of death" što toplo preporučam, vjerojatno će te poželjeti zaboraviti bend jer se oslanja na video reference isjećaka iz najmorbidnijih trenutaka suvremenog svijeta nakon 2. svjetskog rata sa čime su ovi Berlinčani itekako svijesni i ponosni. Međutim, drugi video "Red leaves" je malo remek-djelo, ali dakako, ne može se po video spotovima rangirati kreativna snaga glazbe. I slijepci bi ocjenili da su pjesme hitoidno koncipirane, a to ovaj bend nakon 5 albuma svakako i zaslužuje jer ima priču koju su prepoznali Voivod koji ih nisu bezveze pozvali na turneju. Da su sasvim korektno napravili album u okvirima žanra bespredmetno je trabunjati, ali da im se glazba svodi na ono što se odavno čulo, ne može se poreći u niti jednoj sekundi od ovog pristojno dugačkog albuma, pa čak i produženog. Bonusi sadrže akustičnu verziju "The edge of time", ako mene pitate, jednu od najboljih grunge pjesama svih vremena koja se nalazi na ovom albumu, a komotno je mogla biti potpisana i s Black Sabbath/ Ozzy rukopisom, istini za volju, tek se u ovom komadu otkrivaju sve karakteristike Earthship koji nije samo sludge, nego i psihodeličan tim za stvaranje vješto sročenih fikcija. Još jedna verzija albuma donosi i akustičnu varijantu "Hollowed", ali to je teško očekivati na nastupu s Voivod. Majstori su u akustici poput uzbekistanskog Tamerlana, nema šta!

Naslovi: 1.Reduced to ashes, 2.Hollowed, 3.Valley of thorns, 4.Conjured, 5.Monolith, 6.In fire's light, 7.In the arms of medusa, 8.Castle of sorrow, 9.Safeguard of death, 10.Red leaves, 11.The edge of time, 12.Blood candy, 13.The edge of time (acoustic)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2017