Pokušavajući se prisjetiti nekih novih značajnih pop-rock imena iz Londona dolazim do činjenice da se u ovoj glamuroznoj prijestolnici ama baš ništa veliko i istovremeno kreativno nije desilo već godinama. U ovakvoj metropoli za koju je netko vrlo dobro primjetio da je grad u kome ne možeš uspjeti, moja najfriškija sjećanja sežu unazad dobrih desetak-petnaestak godina kada su se pojavili Bloc Party, Amy Winehouse, Adele, Klaxons, The Libertines… Međutim, gdje je tu rock, punk, metal, hardcore, underground scena? Očito postoje nova imena koja ne mogu iskočiti ispod poklopca, a sve ono lijepo i znamenito što veže uz London, nekadašnji glavni grad rock i pop scene u svijetu pripada prošlom stoljeću. Uz Manchester, Liverpool i Sheffield, u Londonu je bilo svega. I rocka i punka i metala i elektronike i ska, new-wave, new-romantics, progressive rocka, psihodelije… Mahom je sve dolazilo odande. Ha, sad na koncu druge decenije 21. stoljeća navoditi ponovno London značajnim gradom na karti pop scene jer u njemu radi ovaj dvojac Morel? iz konteksta patriotizmom napaljenog Londončana bi mogao biti paradoks, pa i uvreda, ali činjenica jest da iz ove bivše metropole svjetskih trendova u ovoj deceniji nismo dobili ništa iole znamenito. A Morel? su dvojac iz BiH - Ervin Vojić i Emir Hukić, iza sebe već imaju jedan album "Repetitio est mater studiorum" (2016), dok su ovaj objavili koncem iste kao streaming na bandcamp stranici i tek u proljeće 2017. u obliku fizičkog izdanja za Slušaj najglasnije. I to ne bi bilo niti iole značajno da su ti albumi nekakva prosječna izdanja definirana od nekog labela za striktno ciljanu britansku publiku s razvikanom strategijom marketinga, promocije i pijara od kojih se svima okreće želudac zbog hvalospjeva i neutemeljenih uzbuđenja, obično onakvih kakve nam Englezi šalju na naše balkanske open-air festivale pod krinkom novih, velikih i nadasve nezaboravnih izvođača što se smetnu s uma nakon prve erupcije nekog skandinavskog, američkog ili europskog kontinentalnog, a često i našeg regionalnog imena. Sve se čini da je London postao marginalizirana provincija puna sebe i svoje hvalisave furke o ničemu, pa je tim više ovaj dvojac još jače izraženiji faktor na toj pretrpanoj i zagušenoj sceni.

A momci su se ovaj puta svojski potrudili napravivši iznenađujući konceptualni album kojeg možda u Londonu i nitko ne primjećuje jer nije napucan produkcijskim štosevima, iza njih ne stoji neki izdavač s ogromnom mašinerijom koja bi na sve strane razglasila imena stručnog tima, sve nakitila propagandnim udicama, obznanila fabulu, otisnula singlove za radio eter i snimila nekoliko video spotova za Internet i TV. Glazba je kroz 35 minuta nafilana reskim post-punk gitarama, programiranim ritmovima, synthovima, klavijaturama, ponekim noise izletom, pa i elementima industriala i gothica negdje na pragovima Galon Drunk i The Fall što se osobito primjećuje u pjesmama "Never seen so many", "It's not right", te snažnoj i himničnoj punk koračnici "1936". Dio kompozicija je lakših i prozračnijih staccato manira, ali nimalo kanaliziranih kroz kurentne trendove već uronjenih u mračni dekor koji primjerice u instrumentalu "Sin novedad" dovlači konotacije post-metala, a u "Angel of Alcazar" i "Deluge follows drought" melodični indie-rock s post-punk načelima Joy Division/ Public Image Ltd., dok je tromi instrumental "Fallen and forgotten", te završna obredna "War is a habit" jedna vrsta nastavka no-wavea današnjih Swans. No, niti to ne bi bilo samo tako, tek toliko zamijećeno da album nema razrađenu literarnu strukturu nošenu refleksijama današnjice na rasizam i terorističke ispade kakav je nedavno zadesio i Manchester. Radnja naime nije nekakva dramaturgija aktualnih događaja već onoga što je davno prije uzrokovalo pojavu nacizma referirajući se na kronologiju španjolskog građanskog rata (1936-1939) i njegove nejasne posljedice. Tada je prilikom Olimpijskih igara u Berlinu Hitler zabranio nastup svim židovskim sportašima uz nevoljki pristanak drugih etičkih pripadnika, a kao prosvjed protiv ovakve segregacije organizirana je Olimpiada Popular u Barceloni koja nije održana. Okupilo se oko 6000 sportaša iz 22 države, te židovskih sportaša i timova sastavljenih od prognanika iz Njemačke i Italije, no kako je samo nekoliko dana uoči otvaranja izbio građanski rat u Španjolskoj, igre su otkazane, a dio sportaša, njih oko 200 koji nisu uspjeli pobjeći iz zemlje s obzirom da su se granice zatvorile, priključio se organiziranoj obrani od nacionalista.

U tom aspektu su postavljeni i stihovi ovog albuma veličajući gordost i hrabrost protiv ugnjetavača ljudskih prava, potrebu za slobodnim životom, prikazom panike i paranoje, rata, političkim kaosom, teških PTSP situacija, pa i emotivnih lamentacija kada ti voljena pređe na drugu stranu, da bi dvije zadnje teme bile provučene kroz rakurs današnjice u kojoj se Bog pretvorio u euro, dolar i funtu koji taktički pretvaraju ljude u ubilačku mašineriju.

S odlično postavljenim, uživljenim i nimalo glumljenim vokalnim performansom, snažnom poetikom punom političkih relacija i kriticizma, Morel? je na drugom albumu postavio i samom Londonu visoki nivo intelektualnog artizma u rocku koji je vrlo blizak angažiranoj punkerskoj socijalizaciji, religijsko-etičkim obzorima i sociologiji društvenih kretanja obrativši se na 80. godišnjicu spomena na hrabre i pravedne pojedince i skupine koje su pokušavale promijeniti svijet da ne izgleda ovakvim kaotičnim leglom neokapitalizma, potlačenosti, degradiranja i izrabljivanja pod raznim gestama i krinkama u ime 'nekoga i nečega'. Album dostojan svakog moralnog ljudskog respekta.

Naslovi: 1.Second republic, 2.Olimpiada popular, 3.1936, 4.Sin novedad, 5.Angel of Alcazar, 6.Fallen and forgotten, 7.It's not right, 8.Deluge follows drought, 9.Never seen so many, 10.War is a habit

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/05/2017