Za razliku od standardne francuske underground scene koja se promovira preko nekoliko vitalnih izdavača, ovaj friški bend formiran 2015. poput Origami Gejiutsu pripada do-it-yourself (d.i.y.) etici, barem na ovome prvom diskografskom izdanju. A da koincidencija bude jasnija, upravo je gitarist Origamija, Franck Marteux i poslao ovaj njihov EP na recenziju (merci Franck). Priča oko benda je jednostavna. Skupili su se na relaciji Lille-Pariz (Origami su također iz Lille-a), a ujedinila ih je vizija psihodeličnog spoja vlastitih emocija s elementima jake melodične gitare Gwena, intenzivan vriskajući harsh vokal frontmena Eliea, groovy bas Mathieua, te mekani, sinkopirajući ritam bubnjara Nahida. Radeći posve odvojeno bez ikakvog producenta i snimatelja, sami su realizirali ovaj svoj prvi materijal, pa prema tome i nije 'nafilan' triggerima i kojekakvim studijskim zahvatima koji mnogim bendovima ovakve vrste donose žestoke atribute, što pojednostavljenije znači da ovdje nije riječ o furiozno 'napucanom' zvuku, već o čistoj svirci koja je kompaktna, te gotovo bez brutalnijih ili ekstremnijih distorzija, gotovo ogoljena na fini mathrock kakvog su s blagim finesama noisea u onim kreativnim vremenima 90-ih isporučivali Don Caballero. Staccato tehnika Gwena kroz čitave 22 minute je vodeći faktor u skoro kompletnom 'clean' izdanju dajući bendu izniman radiofoničan šmek 'mekoće' i pristupačnosti, a prateća infrastruktura glazbe uronjena u post-hardcore gdje je evidentan konglomerat Underoath, Dance Gavin Dance, Chon, Chiodos, Saosin, Architects, Being As An Oceans, ali i At The Drive-In, pokazuje progressive pristup aranžmanima s lijepim i nimalo napornim figurama koje su odreda vrlo pogodne za komercijalnu upotrebu na široj medijskoj razini. Nisu žestoki izuzev tog vriskavog vokala, a i ne pretendiraju urnebesne tempove veoma pronicljivo kreirajući vlastiti zvuk koji, ovakav kakav jeste, pokazuje veliki alternativni odmak od kurentne bliske scene otvarajući album kratkim instrumentalom "Intro" s prozračnim ambijentalnim sessionom koji bez pauze ulazi u "Fields", uvjetno rečeno 'osokoljeni' post-hardcore gdje je bas Mathieua najizrazitije istaknut od svih idućih kompozicija na albumu, a gitara, vrlo zanimljivo, blago potisnuta s mnogim metamorfozama. Na samom početku, ovo je odlično odsvirano, uvježbano, a bome i jako dobro snimljeno. "Cabin fever" ima funk gabarite onog prastarog arty-hardcorea Minuteman i Firehose, a i post-punka Gang Of Four sa "Solid Gold" (1981.), te natruha Talking Heads s prva dva-tri LP-ija, pa čak i s "Remain In Light". Ovdje se čak može govoriti i o zvučnoj fikciji Nomeansno, pa i Fugazi.



Sve je to 'tu negdje', vrlo blisko. S takvim mekanijim zvukom ulaze u kompleksniju "Test 9" koja ima najveći udio riffa spram staccata, ali zato i najzapetljaniju konfiguraciju izduženu na punih 5 minuta, da bi u potencijalnom hitu "Chinese ghosts" na vokalu ugostili Franck F. Da Silvu iz benda A Time To Hope ostvarivši jednu od možda najznamenitijih kolaboracija ove vrste u 2017. godini (Efficient Records im ga je svesrdno posudio). Nekako najgrublja i najodriješitija stvar dolazi na kraju - "Tear gas" je puna prevrata i lomova, pa čak i klasičnog hardcore topota, ali se vješto migolji iz urnebesa u atmosferski segment dizanjem dinamički korespondiranog ludila koje vrluda od nemila do nedraga podsjećajući po upravo toj neurotičnoj liniji na prva dva albuma The Pop Group kada distorzija i pritisak na papučicu gitare nije bio prioritet avangardnih punkera, već čista svirka puna iščašenih i neočekivanih ekshibicija. Osim toga, u gotovo svakoj pjesmi je Gwen nadosnimio još jednu gitaru slobodno eksperimentirajući s math obrascima u otprilike onom kontekstu kako su neki veliki kompozitori klasične glazbe pisali partiture za dva-tri paralelno postavljena klavira nametnuvši veliku enigmu u proučavanje strukture nota, a i same senzibilnosti kompozicije.

Ne, svih ovih 22 minute nije ama baš nikakva pretenciozna zvrkarija ili nekakva napuhana koještarija, ovo je svirka četiri odlično uigrana momka na 'žicama i palicama' koji se potpuno razumiju, kako bi se reklo nogometnim žargonom, 'gađaju se u trepavicu' i imaju nevjerojatnu uzajamnu kemiju benda koji ne trči za trendovskim zvukom, već za čistom svirkom s kompaktnim figurama. A kad bi se sve te odsvirane note prenesle u kajdanku i usporedile s glavnim facama math/post-hardcorea, dobila bi se frapantna činjenica da ovi Francuzi barataju s muzikom bolje i od avangardista koji se stalno trude izmisliti nešto novo i drugačije. Bordure se uopće ne trude proniknuti u avangardu, oni su sami po sebi prirodno talentirani da baš s ovakvim 'clean' zvukom opovrgnu teze hardcorea o nekom teškom i divljem stilu predstavivši ga vrlo pitko i slušljivo bez ikakvih produkcijskih štoseva. Iznenađenje godine!!!

Naslovi: 1.Intro, 2.Fields, 3.Cabin fever, 4.Test 9, 5.Chinese ghosts (feat. Franck F. Da Silva from A Time To Hope), 6.Tear gas

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/05/2017