Francuzi ponekad uistinu mogu biti ponosni. Nisu osvajači Eura 2016. u nogometu, ali imaju na tapeti takvih bendova i izvođača da komotno mogu biti svjetski prvaci u rocku, metalu i mnogim ekstremnim žanrovima glazbe potukavši do nogu Amerikance, Britance, Njemce, Skandinavce i Japance, elem nekoć vodeće velesile kad je ovakav brutalniji tehnical izričaj u pitanju. Vrlo lijepi dizajn omota koji mi je pristigao iz Lille-a gdje su se odigrale neke važne utakmice na Euru 2016. između Rusije i Slovačke (1-2) ili Italije i Irske (0-1) u paketu je obogaćen s dvije jako fine stvarčice: naljepnicama benda i ručno izrađenom origami ždralu u plavoj boji! Iznenadio sam se kad sam otvorio pošiljku; ti bokca, ovi momci su uistinu kreativni. I toliko me to dirnulo da danima nisam odvajao svoj mp3/mp4 player u svakoj situaciji od ovog njihovog prvog zvaničnog albuma koji je toliko vraški opičen i zvrkast da me natjerao na mentalno ludilo vrlo blisko onome unikatnom albumu Šarlo Akrobate "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." iz daleke 1981., po mnogima najboljim i najoriginalnijim radom ex-Yu new-wavea/post-punka.



Ovaj trojac u sastavu Franck Marteaux (gitara), Florient Gerbault (bas) i Fabien Ricq (bubnjevi) su još kompleksniji i zvrzlaniji od Šarlo Akrobate kojeg sasvim sigurno nikad nisu slušali, ali jesu zasigurno neke od njihovih uzora - The Pop Group, Captain Beefhearta, Frank Zappu i King Crimson, te cijelo brdo njihovih sljedbenika od Don Caballero do The Dillinger Escape Plan. Sve ovo svjedoči o komplementarnoj poveznici ultimativno najzahtjevnijeg stila rocka, odnosno hardcorea gdje je tehnika svirke najbitnija, čak i bitnija od svih onih Satrianijevih, 2Cellos i Maxim Mrvica virtuoznih pretjeravanja s kojima se ne govori o ama baš ničemu bitnome jer su takvi formati izraza kataklizmičko-mainstreamovski 'pojeli' sadržaj.



Možda bi se trebao i zaboraviti njihov prvi rad "Preproduction" vrlo loše snimljen, ali on je dokument te njihove početne faze u kojoj su već točno znali što trebaju raditi i koji im je zadatak. Preslušao sam ga, lo-fi kakvoće je, ali svirka je na visokom nivou, no ovaj kristalno jasan zvuk s "The Hibakusha Hiakus" albuma nazvanog po tragediji u Hiroshimi i Nagasakiju mada nema literarne sekvence, ima ogromno glazbeno pričanje o nepravdi i svjetskoj boli. Angažirano i posve dosljedno, dakako u relacijama underground rocka/hardcorea gdje je sve dozvoljeno. Obratite pažnju na nazive njhovih kompozicija - sve su one povezane u vrlo dobar sklop neobične artističke ludorije od koje ne znaš bi li se smijao ili ostao zaprepašten, naprosto frapiraju zajedno s nevjerojatnim ekscentrizmom instrumentalne svirke što doduše njihovi vrlo skromni video-spotovi i ne dočaravaju, ali u biti, radi se o ekstremno koncipiranim svirčima kojima je prije svega najbitnija glazba koju rade, a ne podizanje horde na ovacije i skandiranja.



Uvijek se to tako dešava da vrsni bendovi dožive slab odjek auditorija jer su mahom d.i.y senzibiliteta što se moglo desiti i Šarlo Akrobati da nije bio prepoznat od Siniše Škarice. A danas, Origami Geijutsu koji su na 3-4 potencije svirački jači doživljavaju nesreću nezainteresiranog slušateljstva. Ne baziraju se samo na mathcore referencama, imaju i laganijih tema poput "Trtisection on a leaf" (barem u uvodniku), ali kad ga zapraše u blastbeatove skoro do black/death smjernica, pokazuju najbolje i najoriginalnije lice mathcorea. Vjerovali ili ne, ovo mi se čini najoriginalnijim izdankom žanra koliko je usvirano i tehnički potkrijepljeno s mnogobrojnim kompleksinim sferama od pjesme do pjesme da naprosto ostavljaju dovoljno prostora za razrogačene oči i zaprepašteni sluh - da li je moguće mathcore napraviti bolji od glavnih protagonista žanra. Jeste, na ovome albumu Origami Geijutsu naprosto pobijaju sve teze oko neumjerenog instrumentaliziranja i šalabajzanja isporučvajući dvije-tri ponajbolje teme "Axiom II: To slow to fold", "Differential geometry", "A rustle before silence II: from nothing" i "A rustle before silence III: To everything" prepune breakova, lomova, jebeno odvaljenih riffova i laganih konotacija s black metalom, a općenito ludilo koje vlada kroz ovih samo 33 minuta mjerljivo je iz onog vidokruga nekadašnjih hrvatskih Mamojebac (i Trio Tri), nekad davno dobrih Don Caballero i spomenutog Šarla koji i dalje ostaje kao neprikosnoveni atribut za najotkačeniji i najduhovitiji bend na svijetu. Ovo su samo sjajni odjeci vrlo slične korespodencije, pa čak i sa zadnjom pjevanom "Paranoid" u kojoj grlo razara Olivier Haese (nije onaj iz Avantasia) na posve drugačijim postavkama od Black Sabbath himne s kojom nema nikakve veze. Njihova tehnička potkovanost, dinamički aranžmani, nagli naleti tornada i tsunamija, a bome i neke sitnije intervencije u laganije ambijentalije prije iskonske eksplozije uz alarmantne brzine pražnjenja istančanim osjećajem su utkane u ovaj pozamašno discipliniran nered. Glazbeno i svirački na momente nervozan i rastrgan zahvaljujući i nekim jazzy konotacijama ovo zasigurno nije materijal za svakoga, osobito onoga tko math ne percipira kao uzbudljiv stil, odnosno nije za organičenu audijenciju kojoj je dovoljan poklik 'one-two-three' za napad na blastbeatove, hardcore i riffove, ovo je isuviše kreativno spram toga jer dekonstrukcijom hardcorea s ovako složenom svirkom stvaraju svoju glazbu bez pravila sklapajući nepredvidljive obrasce vrlo spetljane i zahtjevne arhitekture za probrane sladokusce žanra.

Naslovi: 1.Fig. 1, 2.The randlett system, 3.Trtisection on a leaf, 4.Paper Yokais awakening, 4.Senbazuru, 5.Axiom II: To slow to fold, 6.Differential geometry, 7.A rustle before silence II: from nothing, 8.A rustle before silence III: To everything, 9.Paranoid (feat. Olivier Haese)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 20/07/2016