Dvije decenije violinist i kompozitor Cornelius Dufallo istražuje mogućnosti novih izraza na violini. Radio je u nekoliko ansambla: Flux Quartet (1996-2001), Ne(x)tworks (2003-2011), a nama je najpoznatiji kao član Ethel (2005-2012), no u njima i nije davao potpuni istraživački kredibilitet kao promoter nove glazbe. Koncertnim solističkim serijalem započetim 2009. u repertoar je uvrstio djela aktivnih kompozitora okrenutih suvremenoj violinskoj glazbi 21. stoljeća spajajući je s elementima elektronike, ekstended tehnika i digitalnom interakcijom, a uglavnom je riječ o glazbenicima s kojima je kroz karijeru surađivao i izvodio njihove kompozicije u sklopu navedenih sastava. Prvi takav album objavio je 2012. za Innova Recordings pod nazivom "Journaling" s djelima John Kinga (nije bivši frontmen Gang Of Four), Joan Jeanrenauda, Huang Rua, Vijay Iyera, John Luter Adamsa i Kenji Buncha, a shodno tome, ovaj album je sljedbenik te začete serije s uglavnom mlađim kompozitorima od kojih su najrazvikaniji Guy Barash (recenzirali smo njegov čudan album "Facts About Water", 2014), eksperimentalni noise čudak Raven Chacon, te portorikanac Armando Bayolo.

Ako ste kojim slučajem slušali neka od njihovih djela, pogotovo Guy Barasha, onda zasigurno pretpostavljate kako niti ovdje ne treba očekivati neki klasicizam u obliku harmonija, melodija, uglađenih taktova i uhu prilagodljivih slušnih ljepota što se konvencionalno nazivaju 'profinjeni sklad'. Nikako. Ovdje do izražaja dolazi upravo suprotnost nevezana uz klasicizam i uobičajeno poimanje klasične glazbe. Dufallo se za razliku od mnogih sličnih autora ne trudi biti opširan u glazbenom segmentu, a tako niti s pojedinostima koje se uobičavaju stavljati na omotnicu cd-a. Njegov izraz u oba slučaja je vrlo štur i sažet, a još kraće moguće ga je opisati ovako: uzme notno pismo izabranih komada i doslovce ciguli-miguli po violini uz pomoć nekoliko tehničkih pomagala (laptop, programi, elektronika, reverb, razni efekti…) konvertira ih kroz eksperiment u sasvim nove izričaje koji su primamljiviji po samom zvuku nego li po infrastrukturi kompozicije na koju ne obazire previše pažnje. Naizgled, reklo bi se da mu konfiguracija nije toliko bitna koliko sam proizvedeni novi zvuk prilagođen elektro-akustičnom senzibilitetu.

Tako se ovdje između ostalog nalazi vrlo fin orijentalni uvodni komad "How many would it take?" sirijskog klarinetista Kinan Azmeha koji je svjedočio strahotama u svojoj zemlji, rockerski naglašeni riffovi "Tusch" Armanda Bayole inspiriranog Bachovom "Toccatom u F molu", elektronski reverb "Lats' aadah" Raven Chacona, kompjutersko-digitalna interakcija "TalkBack II" Guy Barasha i jedan Dufallov završni komad "Reverie" koji je još najapstraktniji zbog iracionalnog pristupa koji kontradiktorno ruši mnoga načela klasicizma usmjeravajući se na simboliku tumačenja snova.

Njegov pristup glazbi je svakako drugačijeg senzibiliteta što dočarava ovih 45 minuta. Ponekad zazvuči kao da nisu u igri violinske žice i gudalo već elektronski samplovi, ali kako god, usmjerava se na suštinu zvuka i njegove komunikativnosti u psihodelično-imaginarnim procesima koji zaobilaze u širokom opsegu sve one klasične segmente o poimanju glazbe. Istraživački hrabro.

Naslovi: 1.How many would it take? (Kinan Azmeh), 2.TalkBack II (Guy Barash), 3.Dissolve, o my heart (Missy Mazzoli), 4.Lats' Aadah, for solo violin (Raven Chacon), 5.Tusch (Armando Bayolo), 6.Reverie (Cornelius Dufallo)

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 04/05/2017