Ime Amy Winehouse mi je uvijek zvučalo isto kao Natasha Bedingfield, Lisa Stansfield ili tak nekaj sličnog, sve dok mi jedan moj glazbeno osviješteni frend iz Splita nije rekel da u zadnje vrijeme dosta sluša baš Amy Winehouse i da ona radi nešto kao soul-punk (!!??). Još kad mi je Žena od svoje glazbeno osviještene najbolje frendice dobila Amyin CD za rođendan počele su se slagati neke kockice. Potom još pročitam u Uncutu da je "Back to Black" Paul Welleru bio jedan od boljih albuma u 2006 i da se je totalno zapalio za Amy i da su već nekaj skupa delali ...ts ts ts ... stari mačak. Preslušam album i kad stvarno ... Pa ovo je više nego odlično i Amy ima glas ko Nina Simone u najboljim danima odn. na njenom albumu "Baltimore" s kojim bi se dalo povući nekoliko paralela. Čitam u bookletu da se među autorima pojavljuju i Ashford & Simpson odn. kompozitorski tandem koji je pisao za Motown zvijezde. Album je stvarno nevjerojatno dobar i zvuči baš onak ko da je iz onog doba a i za ne povjerovati je da jedna 22-godišnja bijela djevojka iz Londona ima takav glas i radi takvu glazbu. Amy je poznata i kao "partijanerica", da voli popiti a taj njezin "prljavi" imidž još više pojačavaju tekstovi pjesama koji su često puni gorčine i u kojima se ona ne libi otpjevati riječi kao što su "##bačina" i "vlažni ###ac" i sl. Iako Amy slave kao novu britansku soul-senzaciju kao što su slavili i Joss Stone prije par godina, nekak sam siguran da Amy neće poput Joss na slijedećem albumu skrenuti u mainstream i emtiviovskipop.

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 20/02/2007