Realiziran prije 66. rođendana, zanimljivo 25. svibnja na nekadašnji jugoslavenski dan Mladosti, ovaj engleski velikan punka, new-wavea i soula je realizirao svoj 17. solo album znakovito ga nazvavši s brojem proživljenih godina i bogatog iskustva. Već odavno nema hitove kao i čitava new-wave generacija, ali ima jako dobar njuh za prave manire starog znalca koji je sve proživio i još uvijek se može prikloniti mainstream sceni, ma koliko god ga ona zaboravila ili ona druga, brit-pop/ indie-rock koja ga baš i nije shvaćala u potpunosti. Ali, zanimljivo je promotriti, ama baš svi su mu solo albumi došli na UK Top 10, a to za rukom nije pošlo niti Bowieu, Stonesima i Beatlesima. U tom kontekstu često se priča da Wellerove pjesme imaju daleko jaču moć fascinacije klasičnog rocka negoli nekog buntovnog punka, ali ja se ne bih s time složio: Weller je klasičan punker u glavi koji je uspio ostvariti dosege vršnjaka - The Clash ili The Stranglers koje mnogi današnji punkeri uopće ne smatraju punk iz poznatih, mahom 'pop' razloga, a nositi majicu Sex Pistols je njima seljačija jerbo postoji tisuće boljih bendova. Kako nema hitove skoro 2 decenije, ima visoke plasmane albuma, prethodna dva "On Sunset" (2020) i "Fat Pop Volume 1" (2021) dospjela su na UK no. 1 bez ijednog plasiranog singla na listama, čak se niti po radio eteru nisu vrtjeli što pokazuje iznimno veliki respekt britanske publike koja očito vrlo dobro zna što od njega valja očekivati. Za razliku od akustičnog "True Meanings" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=28421 (2018) kada je spajao nijanse raspoloženja Nick Drakea, Van Morrisona i The Beatles popa s introspektivnom lirikom, ovdje skreće u magnovenje starenja razmatrajući smrtnost bez sklonosti iskričavog, ali na svu sreću vlažnog, neispravnog kremena. Nekoć davno s 21 godinom je pjevao u The Jamu 'čovjek kojeg si nekad voljela je ćelav i debeo' ("Private hell", 1979.) izražavajući krajnju poniženost samim razmatranjem starenja, no vidi, premda je triput stariji, nije niti ćelav, niti debeo, ali je kroz poetiku uznemiren i sumnjičav odbacivši onu umjetničku otupjelost u koju je svojevremeno upao u kriznim srednjim godinama proživljavajući starost kako se čudno probuditi jednog jutra ispred 70-te godine života.





Jedna od vitalnih pjesama ovdje je "A glimpse of you" u kojoj se smjestio na klupi u parku čekajući kraj svijeta jer rock odavno više nije izražavanje mladih, a završna "Burn out" pokazuje umor od života najavljen prethodnom "Soul wandering" s jedinim čvrstim rock riffom razmatrajući pojam zagrobnog i onostranog. Neke pjesme su malčice prenategnute poput "I woke up" sa Covid-19 tematikom ili pak uspavljujućih "Sleepy hollow" i "In full flight". Dio poetike dozvolio je Noel Gallagheru i Bobby Gilespiju što je spriječilo njegovo samoizgaranje u melankoliji, točnije posesivnu lamentaciju, pa se tako našlo dobrih pogodaka poput uvodne "Ship of fools" u suradnji s Madness frontmenom Suggsom, raskošni soul singlovi "Nothing" i "Rise up singing" s orkestracijom Hannah Peel u rangu sličnih Bowievih zahvata, zatim šansonski valcer "My best friend's coat", te dance-rock "Flying fish" s ABBA elementarnošću. Ajde, za soul fanove tu je još i "Jumble queen" u stilu Dexys Midnight Runners koji definitivno nikad nisu bili moja krigla piva, joint i priležnica.

Premda ovdje gotovo u svakoj od 12 pjesama ima gitarijade, rokačina je u principu mizerna svedena na pop manipulacije s kojima se puca na ponovni proboj ka radio eteru ako do njega uopće dođe. Dosta toga je patetično, dosadno i monotono bez energije, tamo negdje za eventualno polufinale Eurosonga jer, zna se u kakvim vremenima živimo. Samo valjda neće Weller prerano poput Bowiea u ovim godinama na drugi svijet...

Naslovi: 1.Ship of fools, 2.Flying fish, 3.Jumble queen, 4.Nothing, 5.My best friend's coat, 6.Rise up singing, 7.I woke up, 8.A glimpse of you, 9.Sleepy hollow, 10.In full flight, 11.Soul wandering, 12.Burn out

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 22/05/2024