Ima jedna jako stara pjesma Dorian Gray "Jahač" sa završnim Massimovim stihovima 'ja im ne vjerujem, mora da griješe'. Pjesma je svojevremeno bila kultna u okvirima ex-Yu post-punk/new-wave scene prije pojave dark/gothic trenda, taman u vrijeme Zimske olimpijade u Sarajevu 1984. i održala se takvom i dan danas. Nitko je nikad ne vrti na radiju, a Massimo se više uopće niti ne sjeti da je prigodna u mnogim prilikama. Okrenuo se šlagerima i mainstreamu nakon razlaza benda i s vremenom postao velika zvijezda hrvatske zabavne glazbe.

Ne, uopće se ne treba plašiti da će slovenski Lifecutter krenuti u tom smjeru. Barem za sada. Koliko god da je njegov sjajan debi album "Siclar" iz 2015. (na Terapiji dobio 9/10) imao obzore pop fikcija s odlično proračunatim copy/paste repeticijama na osnovi techno/harsha, toliko je ovaj njegov novi rad još veće iznenađenje jer nije nastavio 'peglati' neku provjerenu shemu već se dao u hrabro istraživanje vlastitih sposobnosti. Massivov "Jahač" je bila izuzetno mračna pjesma višesmislenog sadržaja. Ja sam je po slobodnom nahođenju protumačio kao metaforu za AIDS: 'pričaju dušo da izgledaš kao jahač bez glave/ ...ruke su ti tako ledene, dok mi miluješ leđa, glasovi zbore: jahač bez glave/... i dok budu prelazili mostove, strepiti će da ih ti možda ne slijediš/... ja im ne vjerujem, mora da griješe'. Massimo se, koliko mi je poznato, nikad nije izjasnio što je kontekst ove pjesme točno metaforizirao, ali da je bila na repertoaru Dorian Gray u vrijeme prije i nakon tog čuvenog debi albuma, bila je. Gledao sam ih našminkane u gothic kombinaciji Bowiea, Peter Murphyja i Siouxie upravo u doba kada su objavili svoju prvu ploču. Osim toga, svirački su bili jaki, a i sam Massimo je sjajno svirao gitaru. Lifecutter, opet s druge strane ima sasvim drugačiji žanrovski stil, ali ima i vrlo sličnu točku polazišta: na ovome albumu instrumentalizacijom proučava Freudov koncept 'todestrieb', putu ka smrti koji nikoga osobito ne tangira isto kao niti friško zaposlenu osobu put do penzije. U njegovom kontekstu ne postoje oslobađajuće okolnosti, zavitlavanje s neupitnom sudbinom ili pokušaj izbjegavanja neminovnosti. Treba biti pripremljen na najteže napore bez ikakvih devijacija i degutantnosti, odnosno Domen Učakar direktno ukazuje na tu 'ezoteričnost', koliko god da zvuči stupidno ovako kao pisana riječ, svima nama obznanjuje iste krivulje koje nose na onaj 'drugi svijet'. Mnogo toga je priloženo u poduljem info naputku šta točno predstavljaju tematske smjernice za lakše shvaćanje ovog poprilično teškog gradiva.



Album nema ama baš ništa od onog relativno finijeg pop/techno harsha, daleko je grublji i opasniji po kardiogram s režavim zvukovima, te se ne nalazi u domeni prikladno umivene alternativne industrial elektronike. Daleko je apstraktnijeg tonaliteta s mnogo noisea i death/black/dark elemenata raspoređenih u 8 razarajućih komada istraživajući prenos svijesnog u nesvijesno što se ponajbolje odražava u najduljoj temi "Amyl nitrite" neujednačenim topotima bas pedale, kompleksnim aranžmanom i brojnim efektima, te općenitom atmosferom albuma u kome nema niti zrnce 'pop' aditiva. Ljudski život, kakav god bio i kako god proživljen, u Lifecutterovom kontekstu ovdje nije bitan onoliko kao smrt koja se živima čini najmanje važnom frakcijom života. Jasno, ovdje nema nekih 'lijepih' instrumentala, a niti melodija, pa čak niti neke mogućnosti za đusku ili ples, već samo za cimanje glavom primjerice u Freudovskoj "Todestriebe", te u nekim intervalima uvodne "Hypoxia", te u "Crushing trauma". Većina materijala uronjena je kroz eksperimentalniji segment elektronskog industrial-noisea na način vrlo blizak kompresiranom minimalizmu albuma "Now" Throbbing Gristle iz 2004. što će mnoge apsolutno odbiti zbog poznatih devijacija, ali niti govora o tome da je "Death(c)rave" samo tamo 'neki' ekspresivni potez kojim bi si autor priskrbio epitet mističnog ezoterika.

Naprotiv, ovo je stepenicu višlja razina spram hvaljenog albuma "Siclar": otvoreniji je, sadržajniji, bogatiji i slobodniji. Prohodnost, dinamika, dramatika, fabula, smisao, te eksperimentalna usredotočenost da eksperiment nije dovoljan ako nije pokazao adekvatan rezultat potvrđuje pravilo umjetnikove slobode apstrakcijom fikcije na ciljano zadanu temu koja je u potpunosti obrađena u gabaritima koji mu najviše odgovaraju. Ako vas uho i percepcija nanesu na njega, bojazan od strepnje da vas to 'nešto' možda ne slijedi kompromitirajuća je. Oni koji uistinu strepe, ja im ne vjerujem, mora da griješe...

Naslovi: 1.Hypoxia, 2.Crushing trauma, 3.Loss of consciousness, 4.Asphyxia, 5.Ligature part II, 6.Amyl nitrite, 7.Todestriebe, 8.Ligature part I

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/04/2017