Domen Učakar iz Hrastnika član je slovenskog noise/synth/drone benda Ontervjabbit (https://ontervjabbit.bandcamp.com/ ) koji doduše i nije osobito znan u okvirima ovozemnog undergrounda (imaju 5 izdanja), ali ovaj njegov debitantski solo album može podjednako zaintrigirati i nostalgičare i moderniste.

Oslonjen na implicitnu kibernetiku bez većeg analognog doprinosa i bez vokala u više od sat vremena materijala albumom odjekuju relativno plesni tempovi vrsno ugođenih ritam mašina i brojnih elektronskih shema isprepličući štošta toga još od vremena prvog EBM i industriala (uvodna "Membrane twich"), electro-noisea, trancea, techna (osobito Detroitske scene), preko harsha, dark-noisea sve do istosmjernih kurentnih žanrova razvijenih u raznoraznim varijantama post industriala. Primjećuju se tragovi ranih Laibach, Skinny Puppy, Nine Inch Nails, natruhe Suicide (naslovna "Siclar"), Cabaret Voltaire, NON, Einsturzende Neubauten, Boyd Ricea, Jeff Millsa (stvar "Dark marrow"), Insekt, Sloppy Wrenchbody (odlična "Medulla") ovijenih u snažna pulsiranja (pa čak i nekih post-punk/ new-wave izvođača sklonih minimalističkim eksperimentima - Joy Division, The Fall, P.I.L., Clock DVA, Yello, John Foxx, Gary Numan, Simple Minds), međutim kao i u slučaju stilski vrlo bliskog niškog Pornhouse dugotrajne repeticije s klasičnim copy/paste sekvencama 'pojedu' većinu srži u principu solidno zamišljenih kompozicija. One bi imale dostatnu fleksibilnost i elastičnost kad bi se u njima pojavljivao vokal s dakako konkretnom poetikom, a kako toga nema, Lifecutter se katkad dovitljivo služi nadogradnjama, efektima i metodologijom sintetičkih zvučnih improvizacija korespondirajući od minimalističkih melodija, preko ambijentalija sve do harsha. U tom pogledu ima manje-više izgrađen čvrst kalup u kojeg slaže ritmove, boje i ine medikamente dozvoljavajući i proširene aranžmane skladbi "Cortex", "Tremor" ili završne Yello-vske "Axon memory circle" koje dosežu i po 10 minuta, no nikako se ne može othrvati uobičajenoj mani programirane glazbe da unatoč zanimljivih fraza nakon izvjesnog vremena, odnosno nekoliko odslušanih kompozicija postaje predvidljiva i suhoparna poput slaganja kolaža i lego kockica ili lijepljenja različitih pločica po stubištima, kupaonicama i kuhinjama u zgradi s posve jednakim sobama.

Ustvari, cijeli ovakav kompozitorski pristup ne odudara od nekadašnjeg futurizma 70-ih i ranih 80-ih postavši elitistički prepoznatljivom electro alternativom koja se sustavno opire pokušajima uklapanja u neki drugi žanr koji je podjednako zastupljen i u tendencijama techno/trance scene. Ono što su spomenuti Cabaret Voltaire ili D.A.F. nekad radili s malo efekata, a mnogo strasti ka dadaizmu, linearnim kraut-rock invencijama i punkersko artističkim lirskim nadmetanjima prije svega istražujući i otkrivajući mogućnosti intelektualizacije kombinirane s velikom dozom bunta, cinizma, ekspresije, pa i ignoriranju bijede života ili direktan pristup ka ezoteriji, danas se nudi u vrlo sličnim formatima, no daleko pretrpanijim i zasićenijim nepotrebnim detaljima s kojima se prije ostavlja dojam konfuzije nego li uzbudljivosti ili napetosti.

Autor je svakako težio ovakvoj percepciji fluidne kohezije starog i novog tematski izbjegavši stereotipne modele uronivši u eteričnost programirane instrumentalizacije imaginarno i metaforički posredujući fabulom s prirodnim procesima: zelenoj šumi u sumrak, konstruktivnim ciklusima poput klijanja, pupanja, rođenja, života, smrti i apstrakcijama rituala na koje čovjek u svojoj osnovnoj biti relativno ne može utjecati. Čovjek je u takvoj priči samo promatrač pojava poput recimo izmjena dana i noći, godišnjih doba, vremenskih prilika, a dakako i vlastite mladosti, odrastanja, sazrijevanja i starenja, elem nazovimo biološki 'softwerskim' programom kojeg nije izmislio čovjek već 'viša sila', daleko moćnija od nejake i slabašne ljudske ručice sklone svemu i svačemu.

Stoga je Lifecutter lukavo posegnuvši u opći pojam geneze zakoračio i u svojevrsnu transcedentaciju, pa i u metafiziku ne donoseći nikakve bitne teze povezujući se s ezoteričnim egzibicijama, ali i čvrsto se držeći za provjereno egzaktne i svima teoretski dokazane činjenice. Njegova glazba uludo ne sanjari i ne luta kurtoaznim putešestvijama ispraznog eksperimenta 'pijetla koji kukuriče prerano', već naprotiv, direktno je usmjerena na cjelokupan koncept i značaj života. Mora se spomenuti da je njegov Hrastnik okružen prekrasnim šumama koje same po sebi stvaraju idilu jednog dobrog ruralnog i neoskvrnutog kutka na planeti Zemlji, a on se kao vrlo priseban i svjestan umjetnik pronašao da na svoj stilski dotjeran način izrazi o tome pokušavajući izbjeći naivu, tradiciju, folklorne motive i bilo kakvu insinuaciju na socijalu ili kurentne probleme današnjeg društva.

Ovdje nema prgavih nadmudrivanja ili pogrešnih koraka. Oni se mogu pričiniti ponekad kroz nedovoljno razvijen subjektivni stav slušatelja koji se zaustavio u vlastitom svijetu sredinom 80-ih s posljednjim komercijalno prihvaćenim albumima Tangerine Dream, Jean Michelle Jarrea i Vangelisa, a da onu 'underground' muziku uopće nije niti pokušavao upiti izbjegavajući kao sotona tamjan koji je dopirao iz nadolazećih trendova što su 90-ih eksplodirali u obliku The Prodigy ili The Chemical Brothers. Lifecutter dapače nikome ne stoji na usluzi formatirajući glazbu za široke mase i njihove ukuse, ovo je art programirane elektronike čiji su korijeni mnogo dublje razvijeniji od čistog pop uređenja ili fantaziranja o moći pop kulture za mainstream uporabu u svrhu hipnoze društva preko medija. Najbolji prikaz je harsh komad "Anvell" koji ispliće u samo 4 minute drone, ambijent i eksperiment, još konkretniji od Peter Gabrielovih instrumentalnih komada na soundrackovima za "Birdy" ili čuveni "Passion" za film "The Last Temptation Of Christ".

Osim nabrojene tri sjajne kompozicije, gotovo sve pjesme konkuriraju za naslov 'velikog zgoditka' ex-Yu nakon prva dva legendarna albuma Laibach. Možda u toj konkurenciji najbolje stoji programirana "Pulse ventor". Naravno, kad bi u deželi i ostatku bivše velike države postojala takva kategorija, ali je teško uopće pojmiti da bi Lifecuttera sa svim ovim harshevima koji doduše nisu hardcore poput američkog Necroanal ili čisti electro-noise japanskog Merzbow naš širi (nikako široki) balkanski mentalitet mogao 'at first take' upiti kao genijalnog čudaka, pa čak i da iza njega stoji cjelokupan bend s ozirom da u glazbi ima sve potrebne sastojke koji itekako čine modernu instrumentalno-programiranu pop glazbu 21. stoljeća uzbudljivom.

Čitav album odiše vrlo lijepim raspoloženjem, plesnim akcentom, suvremenom produkcijom kao da je rađena godinu-dvije nakon Simple Minds radova "Empires & Dance", "Sons And Fascination/ Sister Feelings Call", a čovjek koji ih je potpisao za miks pultom bio je John Leckie, prvotno eksperimentalni tehničar Pink Floyd, a kasnije mag za uspjehe The Fall, The Stone Roses i Radiohead. "Siclar" dakako nije potpisao John Leckie već sam Lifecutter, ali bome zvuči kao da se upravo taj radišno-inovantni Leckijev duh ukrcao na ovaj fantastičan album.

Izuzetno hrabro remek-djelo za koje se autor u niti jednom trenutku nije pitao tko će ga slušati. Skoro pa fantastično, a tek da su neki adekvatni vokali s poetičnom pričom, pa što bi onda ovo bilo?

Naslovi: 1.Membrane twich, 2.Dark marrow, 3.Cortex, 4.Pulse ventor, 5.Tremor, 6.Anvell, 7.Medulla, 8.Siclar, 9.Axon memory cycle

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 10/08/2015