Prvo malo promotivnih informacija:

Album Play Restart predstavlja takozvani novi početak, kojim Nord izražava pozitivan stav prema životu i glazbi. Pjevač Mihael Prosen (ex-Father) i gitarist Vedran Vučković (ex-Unlogic Skill) već se mogu smatrati veteranima hrvatske rock i metal scene, dok ostali članovi benda donose novije utjecaje na zvuk benda.

Snaga, izravnost i jednostavnost, elementi su kojima Nord gradi svoj glazbeni put. Njihovo shvaćanje rock glazbe zasniva se na konceptu beskonačne kreativnosti i upravo zbog toga ruši žanrovska očekivanja. Utjecaji benda protežu se od hard rocka, grungea pa sve do popa i eksperimentalne glazbe.

Dizajn albuma osmislio je i realizirao hrvatski umjetnik Ivo Matić, koji je dizajnirao apstraktne magnetne kompozicije kako bi vizualno što bolje dočarao jedinstveni zvuk benda.

Sa Nord-om sam se prvi put susreo na prošlogodišnjem InMusicu kada su, kao što je to i uobičajeno, u popodnevnim satima nastupili pred šašicom ljudi. Ako se ne varam, snimanje ovog albuma im je i omogućeno kao neka nagrada za najbolji nastup na tom festivalu ili tako nešto. Uopće nisam primijetio da se radi o pjevaču Fathera, meni jako dragog benda koji je prije nekih 7 godina napravio bum na metal sceni pa samo neceremonijalno nestao. Nord me se na tom festivalskom nastupu dojmio kao tipičan progresivni metal bend skandinavske škole, nešto kao Evergrey samo bez vokalnih egzibicija sa ipak pomalo previše krivudanja za neki masovniji ukus. Slušajući sada album, utjecaj koji je nekako najviše isplivao je Tremonti, što solo što u Alter Bridge-u i u nešto manjoj mjeri Billy Howerdel. To je najviše vidljivo u trešerskoj brzini i rifovlju te gotovo sladunjavoj melodioznosti. Tako se odmah na početku sa prve dvije pjesme Lo-Hi i Running Man udara u glavu i pokazuje sva premoć dvaju gitarista već spomenutog Vedrana Vučkovića i Ivana Jovića koji osim masnih, teških i razarajućih rifova pokazuju i da znaju solirati. Sljedeća Play Restart pokazuje progresivnu stranu jer počinje lagano da bi se poslije postepeno ubrzavala i kulminirala sa groove break-om, odlična pjesma za mosh pit. Sa Shadows su malo izašli iz komforne zone u gotički post-punk koristeći tremolo gitare, nešto sporiji ritam i tugaljivu solažu pred kraj, da se malo smanje bubnjevi bio bi isti Interpol. Na turobnoj So Alive je najviše došao do izražaja Howerdel jer cijelom pjesmom teče prekrasna melodija i nekako je najzaokruženija na albumu. Prošlost provedena u Fatheru je isplivala u Mexico sa svojim stani-kreni dinamikom funky ritmom. Kako bi ostvarili kakav takav komercijalni uspjeh, odlučili su snimiti pitki pop komad Killing Me, Killing You sa gostujućim ženskim vokalom. Zaboravljivi pop-rock komad kojeg spašava jedino odlična solaža. Za kraj su ostavili groove budnicu Remake.

Album je vrhunski produciran, svi članovi benda su na mjestu, znaju kada treba odvaliti, a kada treba stati, zapravo jedini koji je malo zaštekao je pjevač Mihael kojem fali ona doza sugestivnosti koja je bila prisutna u Fatheru, ali ne treba to uzeti za zlo jer to ipak bio drugačiji tip benda.

Za početak nije loš prvi album, kao i kod svih novih bendova, još postoji element traženja zvuka, ali obzirom na iskustvo i kvalitetu članova benda ne sumnjam da nas u budućnosti čekaju velike stvari samo kada bi još malo više eksperimentirali jer kod nas očito uspjeva ono što drugdje ne bi ni pod razno.

ocjena albuma [1-10]: 8

tomislav // 07/04/2017