Sjećate se grupe Bardo Pond?! I meni su u magli. Iako znam da sam njihov Amanita album slušao polovicom devedesetih, no očito je da se nije baš "ulovio". Bilo je to u doba mog prelaska s grungea na brit pop, pa mi je njihov pomalo psihodeličan i spor gitaristički zvuk, očito bio malo pretežak. Iako se još danas živo sjećam, da mi je naslov "Tapir song" ostao kao "WTF?! Zbog čega bi netko pjevao o tapirima!"...

Kako god bilo, dvadeset godina od tada i još pet od osnutka, Bardo Pond su se pojavili s novim albumom s postavom u kojoj uz Michaela i Johna Gibbons, braću na gitarama i pjevačicu te violinisticu Isobel Sollenberger, ritam sekciju čine Clint Takeda i Jason Kourkounis.

I dalje je taj zvuk, moglo bi se reći nepromijenjen, s fuzzy gitarama te lebdećim Isobelinim vokalom iznad podloge, što sve skupa čini neku mješavinu između Spacemen 3 i My Bloody Valentine "buke". Ponekad malo naporno za slušanje, kao u desetominutnoj Out of Reach, ponekad istovremeno nježno i brutalno, kao u jedinom instrumentalu, završnoj Effigy; ovih šest pjesama smještenih u četrdesetak minuta potvrđuju da Bardo Pond nije za "staro gvožđe" i da se može nositi s mladim, a bome i starim snagama u neo-shoegazerskom revivalu do istrebljenja.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 16/03/2017