Ostalo je još tko zna koliko albuma iz prošle 2016. godine koji će se otkrivati vremenom. Švicarski trojac Spook iz Lozane (Lausanne) spadaju u onaj krug izvođača kojeg je teško uhvatiti na radaru nekakve konvencionalne pop-scene, pa čak i revnim pratiteljima alternative jer su posve neobični. Sastavljeni od majstorice za elektroniku Coralie Lonfate, violiniste Jamaspa Jhabvala i bubnjara Dominic Freya proizvode raznorazne eksperimentalije što su najbliskije rock improvizacijama ranih Sonic Youth, međutim elektronika opet čini svoje drugačijim tretmanima koji u sjećanje prizovu egzibicije kraut-rocka, ranog industriala Throbbing Gristle i osobenjaštva Richard Harold Kirka kada je u Cabaret Voltaire emitirao šumove, zvukove i nerazumljive spoken-word snimke u svrhu obogaćivanja semantičkog dojma. Kako na ovome albumu ne postoje vokalne kompozicije, a samplirana semantika dođe tek samo kao popratni efekt, posve je neobično razmatrati ovaj neobičan 50-to minutni album još neobičnijeg naziva ('pomućena glava i kajgana'), što god da to značilo. Metaforički, karikirano ili figurativno. I sami nazivi kompozicija ne donose neke adekvatne paralele, sve se čini da je ovo neka šašava zafrkancija s proizvoljno odabranim naslovima koje samo mogu protumačiti članovi benda - 'velika parada obada' (3 komada), 'možemo li krenuti?', 'Godzila', 'đavo Dayan na motoru' i 'tulum flamenka petkom'. Uh! Hm...?

Možda će netko uspjeti dešifrirati njihova značenja i aludiranja s enigmatično postavljenim nazivnicima, no što se tiče same glazbe, tu nema puno filozofije. Lonfata je najnemuzikalnija karika, no ipak ima najveći udio u materijalu; njezine brojne eksperimentalije provlače se neprekidno bilo kao nadogradnja ili kao čiste solo dionice kroz loop tehniku. Bubnjar Frey je po svemu sudeći u math-rocku, a najmuzikalniji je violinist Jhabvala koji protežira distorzirani zvuk nalikujući na gitaru s brojnim riffovima i slobodnim improvizacijama. Kao kolektiv su vrlo kompaktni i jasno odvojeni, prate jedan drugoga, no kako krše osobinu pop glazbe učestalim skokovima izvan klišeja, tako se sve manje-više svodi na improvizaciju u kojoj je očito cilj unaprijediti sam smisao glazbe upravo zahvaljujući potezanjem nekih sasvim drugačijih načela. Uostalom, prisjetite se prva dva albuma Kraftwerk ili onih eksperimentalnih Pink Floyd. Tada nije bila sama tematika toliko bitna koliko eksperimentalni ugođaj muzičara da su posve slobodni s nepodilaženjem bilo kakvih pravila.



Ipak, ovdje se uočava jedna vitalna konstrukcija: sve počinje od elektroničkih manipulacija, nastavlja se s rock riffovima i snažnim rastrganim ritmovima, a onaj dekompozicijski segment ostavlja se u finišu. Ostavljaju dovoljno vremena svakoj kompoziciji da se razvije, nikud ne žure i kako rade nadogradnje, improvizacija je najbitniji faktor, a opet, kad se samo spomene improvizacija, odmah se pomisli na jazz. Ne, nikako. Ovo su rock improvizacije s unaprijed dogovorenom konstrukcijom i de-konstrukcijom pojačane noiseom ("Blurred head and scrambled eggs", "Grande parade in bottens, part 1"), a neke od njih nadebelo nalikuju na atmosferičnije i ambijentalnije velikane industriala - osim spomenutih Throbbing Gristle ("Grande parade in bottens, part 2", "Shall we go?"), osjećaju se i utjecaji Einsturzende Neubauten ("Grande parade in bottens, part 3") gdje se samo očekuje da Blixa zavrišti 'kolaaaaaaaps'! Ipak, to se ne dešava jer ovaj bend očito ne podliježe retrospektivnoj sceni, oni to rade sasvim drugačije, pa odu i u nekonvencionalan doom s disonantama ("Godzila") ili u slobodan dekompozicijski kaos poput Šarlo Akrobate u kome su čak i ponajbolji ("Devil Dayan on his motorcycle").

Prehrabro bi bilo reći da je ovo remek-djelo koje će se tek otkrivati jer se dobar dio osnove glazbe i suzvučja akorda ovdje potpuno negira, kao i tematika koja je 'tamo negdje' postrance, gotovo nevažna poput prvih radova The Residents što su radili sprdačinu od rocka i popa ranih 70-ih. No, čini mi se da ovi Švicarci imaju inteligencije da razbiju mnoge dogme današnjeg poimanja opće alternativne glazbe da je ponovno vrate tamo gdje joj je i mjesto. Svirati naizgled nevješto, rastrgano, neuvježbano, skoro praktički bez unaprijed predviđenog dogovora, a opet ostaviti dojam kao da jako dobro znaju što rade makar, kako stvari stoje, oni se samo igraju poput djece koja sastavljaju lego kocke, pa što ispadne, tako će i biti.

Naslovi: 1.Blurred head and scrambled eggs, 2.Grande parade in bottens, part 1, 3. Grande parade in bottens, part 2, 4. Grande parade in bottens, part 3, 5.Shall we go?, 6.Godzila, 7.Devil Dayan on his motorcycle, 8.Flamingo friday party

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/02/2017