I Owls Are Not su među gomilom onih izvođača koji su album objavili koncem prošle 2016. godine, te premda sam ga na vrijeme poslušao, nekako mi je bilo čisto 'mrsko' da ga uvrstim u godišnju best-of listu jer praktički još nije bio niti zaživio, a prethodni, sjajan "2" tek je izašao s mojeg playera. Bolje da ovaj treći im album "Isnot" ostavim za ovu godinu... Ovaj bend iz Varšave što drma geslom 'Punkstep Night' se na ovome znatno duljem ostvarenju (37 minuta) odlučio za eksperimentalniji i mračniji pristup otvorivši sintezu angažiranog arta, psihodelije i vješto uklopljene komične makabričnosti ne pretendirajući da kod njih sve mora biti nabijeno tempovima kao što je to bio slučaj s bomastičnim prethodnikom. Doživjeli su promjenu članstva - napustili su ih basist i bubnjar tako da glava benda Piotr Cichocki (klavijature, elektronika) sada radi samo s jednim novim članom, bubnjarom Marcin Sulińskim, a u uvodnoj pjesmi "La prison" na vokalu im je gostovao Paco Serrano.



Oivičen brojnim vokalnim samplovima i zvučnim kolažima iz različitih medijskih isječaka nadrealnog i političkog karaktera, album opisuje stvarno stanje ovog svijeta kojeg drmaju uznemirujući paradoksi. Spomenuta "La prison" govori o klaustrofobičnoj klopki informacijskog predoziranja, "Isnot a dog" se referira na discipliniranost obuke psa i čovjeka aludirajući na kompletnu kontrolu, "Arc de triomphe" pak priča o apokalipsi tehnološkog ratovanja, "Kepler-452B" je nadahnuta filmom Andrzej Żuławskog "On the silver globe" o nužnoj potrebi bijega u nekakvu Novu Zemlju, na neki novi planet, a završna "Isnot a human" je sama po sebi grande finale ovog koncepta s prikazom totalne dehumanizacije društva. Dakako, osnovica svega je živa svirka u kojoj i nema nešto osobite đuske i plesnih tempova što se uočava manjkom one snažne ritam sekcije, no Piotr se vješto poslužio vlastitom svirkom teških basova i vrlo apstraktnih melodija koje vrludaju od nemila do nedraga prolongirajući sasvim novu zvučnu sliku kao da je riječ o posve novom bendu na pragovima onoga što je nekoć radio Richard Harold Kirk u Cabaret Voltaire. Elem, glazba se odupire nekakvom trendly poretku mada dosta toga ovdje zamiriše na dubstep, trap, future garage, te neke novije dark-wave derivate, pa čak i contemporary r'n'b, ali daleko više ima poveznice s laganijim d'n'b stilom u kome se naziru obrisi kraut rocka i elektronskog hardcorea s jasnim društveno-političkim angažmanom. Uz mnoštvo eksperimenata i neobično poslaganih aranžmana, ovo nije album koji 'sjeda' na prvo slušanje. Treba mu posvetiti dulje pozornosti da bi 'legao', no kad se to desi, sav artistički koncept isijava u punoj ekstazi.

Owls Are Not su zakoračili u jednu sasvim drugačiju dimenziju. Mnogo ozbiljniju i sofisticiraniju. Nimalo nije loše...

Naslovi: 1.La prison, 2.-, 3.Isnot a dog, 4.-, 5.Arc de triomphe, 6.-, 7.Kepler 452-B, 8.Isnot a human

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/02/2017