The Spoons su (p)ostali legende hrvatske r'n'r scene s 5 studijskih albuma i jednim živim zapisom, promijenili su desetak članova tokom turbulentne karijere i ostavili trajni pečat jednom ne osobito popularnom žanru na našim prostorima. Djelovali su od 1987. kada datiraju prvi demo snimci sve do 2001. kada se bend raspustio jer nisu imali bubnjara. R'n'r se nije isplatio... Prvi frontmen Brunetto Subiotto učestvovao je na prva dva albuma "Take the World as it Comes" (1988) i "Voxin'" (1990) napustivši postavu 1992. kada je nakratko otišao u Borghesiu, pa je bio u Matchless Gift, Hic Et Nunc, Rhythm Thieves, Rebbeca, a posljednje što je radio bio je duet bend Incurabili. Umro je 7.VII 2016. u Ljubljani nakon teške borbe s karcinomom.



"Web of Fuzz" je bio treći album prvotno objavljen 1994., a umjesto Brunetta za mikrofon je došao nekadašnji član Headbangersa Jim Lalock koji je tu proveo vrlo kratko vrijeme. Po nekima je ovo bila najmoćnija postava u kojoj je Romeo Voxtone Đomlija bio na 'žicama', a Suzie Petronix ili Suzy Celeste Đomlija na klavijaturama uz bubnjara Ice Le Blonda i Iwo Jiva koji se navodi kao elektronički savjetnik. Album je bio koncipiran da iznjedri potrebitu komercijalnu hitoidnost koju prethodna dva rada unatoč mnogih pozitivnih kritika i napisa nisu uspjeli ostvariti: ipak, ovdje se pojavljuje i Brunetto ali samo kao potpisnik 5 pjesama, međutim upravo raskid suradnje potegnuo je neke neželjene konzekvence. Pjesme "Bye bye baby" (nije obrada Bay City Rollers) i "Moonlite rider" nisu odjeknule u većim razmjerima (objavljene i na "Voxin'" albumu), a "Pocketfull of secrets", "It's happening back again" i "Annie N." su ovdje objavljene po prvi puta. Dakako na svima njima je prisutan visoki i praskavi Lalockov vokal koji nije baš najspretnije zamjenio čvrste i upečatljive Brunettove performanse.



Od prepoznatljivih manira ostala je moćna r'n'r izvedba u kojoj nema predaha (jedini laganiji dio je uvodnik u pjesmu "Wicked man" i kratka vokalna rola Suzie u "Nuthouse blunt") s relativno kraćim formatima pjesama do maksimalno 3 i pol minute: režava gitarska staccata i melodične izmjene klavijatura (vox organ) nosile su psihodelični ambijent u kombinaciji tog Lalockovog tenora skoro do ucviljenosti. Također znani segment su i jasni utjecaji grupa poput Sonics, Swamp Rats, The Seeds, NW Wailers, Flaming Groovies, ali i The Doors, pa i miomirisi The Stranglers, a sve na način baš kao što su mahom američki alternativni bendovi koncem 80-ih dozivali u sjećanje retrospektivni zvuk psihodeličnog garažnog rocka s konca 60-ih. Od ranije objavljenih, ovdje su nove varijante "The looker" (s prvog) i "I don't care" (s drugog albuma), a bonus donosi još dvije neimenovane pjesme koje nadebelo premašuju tajming sa zajedničkih 11 minuta dostatno žestoke svirke oivičene psihodeličnim uvodnicima i eksperimentarijama poput kombinacije prvih kraut-rockera i ranih Pink Floyd (osobito druga, tj. posljednja). Nažalost, ovakav zvuk tih godina kada je realiziran, govorim o prvoj polovici ratnih 90-ih nije bio pozornije i pomnije prihvaćen u najezdi grungea, metala i alternativnog rocka doimajući se starinskim i nedovoljno zanimljivim publici koja je tada još uvijek bila sklona stalnim trendovsko-žanrovskim izmjenama da rock neprestano mora nositi nešto novo, ako ne avangardno, onda svježe i inovantno. Međutim, povijest je pokazala da je baš upravo tada počela debela stagnacija rocka; nakon grungea se više nije desila nikakva značajnija eksplozija već je zapoćela serija retrospekcija novog punka, nu-metala i raznoraznih crossover žanrova križanih s koječime, a The Spoons su prerano ušli grlom u jagode, barem što se tiče naše publike. Ta druga prilika kada su se pokušavali vratiti možda bi imala i većeg odjeka jer je početkom 21. stoljeća najezda retro trendova bila na vrhuncu - The Strokes, BRMC, Franz Ferdinand, The (International) Noise Conspiracy, The Hives, The Datsuns, Electric Six, The White Stripes, Yeah Yeah Yeahs, Kings Of Leon, Oblivians, Arctic Monkeys... Znamo da im to nije uspjelo i da možda neka nova moguća prilika nije niti u povojima, a i pitanje je kako bi danas oni uopće zvučali s nekim novim repertoarom. Zato je puno bolje poslužiti se i ovakvim, danas već uzorcima iz naftalina kada je bend davao sve od sebe, a zauzvrat dobio mizeriju od koje i nije mogao s tekstovima na engleskom kovati planove za vedriju budućnost.

Naslovi: 1.Bye bye baby, 2.I'm alright, 3.I don't care, 4.Madcap shines, 5.Open that door, 6.Highway 69, 7.Pocketfull of secret, 8.Moonlite rider, 9.The looker, 10.It's happening back again, 11.Teenage psycho, 12.Annie N., 13.Wicked man, 14.Long day goner, 15.Nuthouse blunt

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/02/2017