Prethodni album ovih Danaca "Svin" bio je svojevrsno čudo free-jazza, noisea, psihodelije i eksperimentalno - ekstravagantnih sfera da se moglo (a i trebalo) pretpostaviti kako će s narednim radom ponovno zakoračiti u abnormalan kaos tempom eksplozije s neprekidnim padovima i ponovnim usponima. Međutim, da to baš i neće biti tako moglo se naslutiti po njihovom nastupu u zagrebačkom KSET-u 10.III 2016. kada su izvodili materijale s ovog četvrtog im albuma što je tek bio u pripremi (službeno je objavljen 21.X 2016.). Mada nisam bio nazočan koncertu, vrlo čudno mi je djelovao raport s njega kojeg potpisuje kolega Ogi - pomislio sam da je riječ o nekom moguće sasvim drugom bendu istog imena navevši da kroz muziku provlače melodije skandinavskog folka. Folka??? Press materijal kaže da su koncem 2015. otputovali na Island u čuveni Sundlaugih Studio Sigur Rós gdje su u desetodnevnom sessionu izvršili simbiozu islandskog pejzaža, gejzira, vodopada i tromih folklornih ambijentalnih noise motiva. I sve to lijepo izgleda kroz pisani pijar izdavača, no problem nastaje kada se počne preslušavati, a još veći kada istekne zadnja sekunda od sveukupnih 38.37 minuta.

Ovo jeste baš tako kao što pijar navodi, a niti Ogi ništa nije krivo protumačio. A moram priznati da mi je baš i drago što nisam otišao na taj koncert jer bih se vjerojatno smrtno dosađivao s obzirom da mi je takve ambijentalne glazbe neo-progressive žanra na vrh glave. Svin su se naime poigrali s etikom hipsteraja potpuno minimalizirajući svoje glazbeno umijeće svevši ga na najmanju moguću minornost poput zadnjeg albuma Bon Iver koji je meni osobno nešto najkatastrofalnije u alternativnom pogledu s 'pop' učinkom. Artistički 'šmek' sentimentalnih instrumentala koji filaju depresivniju i tugaljiviju vibraciju potištenog Islanđanina koji je 6 mjeseci u mraku i 6 mjeseci na neprekidnom svijetlu ne znajući za uobičajenu izmjenu dana i noći od 24 sata ne treba sažaljevati isto kao niti Beduine u Sahari što imaju samo pijesak, +50C˚ na suncu i -20C˚ po noći. Ali činjenica jest da upravo takvi lajt-motivi postižu najbolji efekt na arty-hipsy/psycho publiku. Šteta što se toga nije sjetio Syd Barrett ili Tom Yorke. Pink Floyd i Radiohead bi imali nepogrešivu karizmu pustinjaka koji su prošli cijelu kuglu zemaljsku u potrazi za inspiracijom. Doduše, Sydu i nije trebalo putovanje kao Kolumbu ili James Cooku, ha-ha-ha... Sve lijepo štima na ovome albumu kada se govorka o njemu, međutim, nema ama baš ništa tako 'milozvučnog' kao što bi se očekivalo u ovakvom nazovimo 'avangardnom' potezu. Sve su ovo vrlo lijene i trome harmonije pokupljene iz drone/doom estetike odavno prožvakanih caka ambijentalnih albuma Brian Enoa, a nekako najprirodnije i najprihvatljivije bi ih bilo usporediti s B stranom Bowievog "Heroes" kada se u Berlinu skidao s kokaina. Tom prilikom je Bowie napravio 5-6 odličnih plesnih pjesama s kojima je zaokrenuo rock u dance fazu što je eksplodirala u 80-im godinama 20. stoljeća (prisjetite se albuma "Let's Dance", "Tonight" ili onog užasa "Never Let Me Down"), a kako su ovi Danci principjelni alternativci što pokušavaju izmisliti neku 'novu toplu vodu', toliko su istovremeno dosadni i predvidljivi kao gomila neo-classical izvođača što se trudi poboljšati klasičnu glazbu nekim novim imitacijama Mozarta, Bacha, Schoenberga, Stockhausena, Cagea, Stravinskog i ekipe.

Ne kažem da "Misionær" nije album fin za slušanje i opuštanje, to mu je dapače i osnovna namjena - ugoditi u određenom momentu, ne baš svakom i ne baš za mainstream radio program isto kao što B strana "Heroes" nije imala komercijalnu prođu (čak niti odlične pjesme "V-2 Schneider" ili "The secret life of Arabia"), samo razlike su ogromne. Svin su se upustili u koštac artističke monotonije peglajući hipnozom ambijenta od uvodne "Dødskontainer" gdje glavnu ulogu drže tenor saksofonist Henrik Pultz Melbye (zna zasvirati i klarinet) i Adi Zukanović (klavijature) s rastrganom de-kompozicijskom pratnjom Lars Bech Pilgaarda (gitara) i Thomas Eilera (bubnjevi). Najkraća "Færgen Ellen" (nešto u vezi s trajektom) počinje plesnim tempom, ima tu ponešto od Bowievog "Heroes" ugođaja, ali učinak je vrlo minoran, skoro na hip-hop razini najnemaštovitijih funk-era Galactic iz New Orleansa. S "V" počinju ozbiljni problemi, tempo je trom, bubnjar uopće i nije potreban, a sve nalikuje kao neka od jako rijetko slušanih B strana singlova Simple Minds kad su znali koristiti instrumentale poput recimo "Shake off the ghosts" kojeg nitko živ nije primjetio na "Sparkle In The Rain" albumu. Nije osobito poznato da se jedna verzija našla na čuvenom hit-singlu "Don't you" s B strane. E, pa to je vrlo blisko, samo puno lošije izvedeno. A "Japser" je smrtno dosadni drone što nalikuje na Brian Enoa, tamo negdje kad se bavio ispaljivanjem Apolla, pa čak i na Meredith Monk, ne samo instrumentale već i vox-extended tehnikom opisane pejzaže. Atmosfera je vrlo mračna, čak i ponajbolja na cijelom albumu. Najdulja "Kirkeorgelsafrikaner" (u prevodu nešto kao 'afričke crkvene orgulje') ponovno ima šmek instrumentala "Heroes" ploče. Valjda znate da je Bowie bio saksofonist, a i Michael MacNeil, klavijaturist iz Simple Minds, a sigurno ne znate da je saksofon puhao i B.P.Hurding, bubnjar Classix Nouveaux. Ima odličnih, komercijalno nezapaženih pjesama gdje su saksofoni došli do punog izražaja, naravno nakon čuvenog hita"Baker street" Gerry Raffertya iz 1978. (čak su i Japan i Duran Duran imali saksofonističke dionice). Iz drone atmosfere synha i monotone dinamike saksofona izranjaju gitaristička minimalistička staccata, radovi palica po činelama eksplodirajući nakon 3 minute u synth improvizaciju a'la Mike Oldfield & Keith Emerson (Emerson Lake & Palmer). I to ponove još jednom, istu foru. Oh, što je uzbudljiv taj Island... Zadnja "Stella" je potpuno opuštajuća kompozicija, vjerojatno nešto o polarnoj noći, klasična mini simfonija s mnogo rada syntha, opet a'la Brian Eno, no na čitavom albumu nema niti govora o skandinavskom folku.

Blago rečeno - artistički promašaj hipsterske kolonizacije propalog trenda sa samozadovoljavajućim užitkom. Pokušali su nešto progresivno i mirno, ali takvim opasnim dečkima ovakva glazba ne pristaje uz njihovo odijelo. Da su umjetničke potrebe nužne, kao i remont glazbe s vremena na vrijeme činjenica je koja stoji uz velike autore, no Svin su se ovog puta poskliznuli na tom zahvatu izgubivši ogroman dio kreativne draži.

Naslovi: 1.Dødskontainer, 2.Færgen Ellen, 3.V, 4.Japser, 5.Kirkeorgelsafrikaner, 6.Stella

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 20/01/2017