Premda je ovaj album objavljen prije točno godinu dana, 3.04.2014., igrom slučaja promotera dospio je do nas i to neka ne zabrinjava jer ova glazba nije trendovska i nema neki ograničeni vijek trajanja za sezonu-dvije-tri. Ova četiri momka, Lars Bech Pilgaard (gitara), Henrik Pultz Melbye (tenor saksofon i klarinet), Thomas Eiler (bubnjevi) i Adi Zukanović (klavijature) rade od 2008., žive u Kopenhagenu, te stvaraju vrlo neobičnu free-jazz eksperimentalnu glazbu u kojoj se osjećaju noise, rock, ali i cijeli niz ekstravagantnih sfera kojima kroče i u komorni ugođaj, ambijente, psihodeliju, transcedentalna stanja i još štošta vjerojatno obilato naslušani John Zornom, Stockhausenom, Cageom, Throbbing Gristle, Tuxedomoon, Einsturzende Neubauten, Coil, raznim avangardistima i najhrabrijim glazbenicima koji su sami sebi rekli 'jebao te klasični oportunizam'.
Samo 28 minuta ovog njihovog trećeg službenog albuma s pravom uvjerava u postojanost kreativne ideologije u apstrakciji lutanja, takoreći, slikarskog bacanja boja na platno bez nekog reda stvarajući abnormalan kaos, upravo ovakav kakav i jest život u 21. stoljeću. Oni se ne trsaju s punkom, hardcoreom i metalom koji jesu najzagriženiji i najangažiraniji ostaci najprgavijeg rock buntovništva već smiono krče staze alarmantnosti na sasvim drugačijim relacijama prepličući kaos s meditacijama: utoliko više što zamjenjuju oportunizam i klasicizam forwarduški napaljenih posvoduša rocka u abnormalno zbijen konglomerat neobičnih instrumentalnih fikcija (svih 6 komada su instrumentali) iz kojih se jednostavno ne zna u što će se pretvoriti.



Uvodna "Maharaja" puca taman onoliko kao da su se kolaboracijski spojili rana Disciplina Kičme, Miladojka Youneed i talijanski Zu frcajući noise-jazzom s naglašenim disonantama saksofona, taman se može otpjevati 'nemoj da bacaš betonske table sa vrha svoje zgrade', "Fuck John" šamara minimalizmom Neubautena na daleko boljoj razini s obzirom da ova četvorka jako dobro umije svirati (osobito saksofonist i gitarist) prangijajući poput The Velvet Underground apsolutno neurotično i nepredvidljivo komešajući totalnu eskapadu zvukova u ritmičnom elanu, hm, post-rocka/post-metala, a posljednja "Fede piger" (s danskog: masne djevojke, hahaha) se iz početnog vrlo dugačkog drone-psycho ambijenta s tek par tonova i 'pleteće' fade-in gitare pretvara u strašni obujam neukrotivog balona koji eksplodira - prfroviebnfdilgjcvmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! Ima jedan japanski crtić "Paprika" kojeg strašno obožava moj klinac, gledao ga je već najmanje desetak puta i u njemu se mješaju stvarnost i san, a u jednom kadru se jedan lik iz snova toliko napuhne da se uzdigne iznad grada okruženog šumom i prsne u tisuće komada. On nije jeo, nego je usljed snova tako napuhnut, a ustvari, ova najdulja kompozicija na albumu govori o pretjeranom žderanju i hedonizmu. Tu se još nalaze tri, ajde recimo mirne, snene i ambijentalne teme - vrlo hladna "Arktis" u kojoj se također dešava nered poput odrona sante ledenih bregova, zatim najmirnija "Alt" koja kao da je došla negdje s Tibeta (samo još fale Gyuto Monks vokali) i vrlo slična mantrajuća psihodelija "Satan" poput nekih remek-djela Tuxedomoon (u njoj Melbye svira i komorni klarinet).

Djelo nimalo nije dosadno. Ide tempom eksplozije i padom ostataka totalno u dubinu uma i duše, kompozicije se nizaju miš-maš, nisu plesne, ali to Svin očito niti ne zanima isto kao što se bilo koji veliki eksperimentalni umjetnik ne opterećuje s pop kulturom. Imaju dinamiku i dramatiku, bogatu maštu (uglavnom minimalističku), a bend organizira i ogromnu europsku turneju (Danska, Belgija, Njemačka, Luxembourg, Nizozemska, Češka, Poljska, Slovačka...). Nama najbliže biti će 20.05.2015. u Gracu na Interpenetration festivalu, pa ako ste u blizini, nikako nemojte propustiti ovo instrumentalističko čudo.

Album - fenomenalan i praktički jako jednostavan.

Naslovi: 1.Maharaja, 2.Arktis, 3.Alt, 4.Fuck John, 5.Satan, 6.Fede piger

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 06/04/2015