Početak jesenske koncertne sezone vraća pank u grad. Konvoj Dostave Zvuka ovaj put nam je u Vintage iskrcao Svinje, Saučešće i Fakofbolan. Ovoga puta povratak u klub nakon izlaska nije bio moguć bez opetovanog plaćanja ulaznice. To nije dalo ljudima da izađu na zrak ako im bend u nekom trenutku dosadi što je osiguralo gužvu u klubu konstantno rastućom. Nisam sto posto siguran, ali kada već ovo čitate, riskirat ću s nevjerojatno bizarnom pretpostavkom da vas možda i kojim slučajem čisto onako usput zanima kako je prošao koncert, pa da kažem koju o bendovima.

Nakon jednogodišnjeg hiatusa izazvanog emigracijom gitarista u Irsku i basista u Njemačku, Svinje se opet valjaju balkanskim koritom. Basist se vratio, dok je za gitarista nađeno novo prasence. Pored toga, bubnjar je pun obaveza u drugim bendovima, a pjevač poslovno često izbiva iz Hrvatske. To su razlozi zbog kojih Svinje imaju tendenciju okupljati se na probama isključivo povodom koncerta te se ponovo raspuštati nakon što ga odrade. Radi toga se ne bave stvaranjem novog materijala već refreshanjem svojeg jedinog albuma "Već dugo vremena postoji bend Svinje i bolji su od vas". Ako svirate pank, lako je moguće da su zaista već dugo vremena bolji od vas. Naime, sva četiri prasića pozavidno barataju svojim instrumentima i teško je naći vuka koji bi ih pojeo tehnikom. Plajo je sa 20 godina iskustva vjerojatno najbolji pank bubnjar u državi, čvrst, dinamički intenzivan i nepogrešiv. Ovaj koncert je kao i sve druge odsvirao kao iz šale, sa smiješkom na licu i ostalim arsenalom turbo limač faca koje su njegov zaštitni znak. Rančićev grleni vokal je premazan svim svinjskim mastima bilo da urla kao ranjeni hajvan ili pjeva melodije. Zamislite dvadeset godina mlađeg Hogara iz Motusa na speedu, dodajte mu laganu tendenciju ka furioznom delivery-ju Lynna Straita (R.I.P.) iz meni ponajdražeg svjetskog benda Snot i dobit ćete performanse Rančićeva grla. Tu imamo i Miču koju čitavu vratinu bas gitare pojede za slabiji doručak. Bas je jače izlazio u razglas od gitare što je ljubiteljima najmasnijeg instrumenta dalo povoda da uživaju u svim bravurama koje je Mičo u stanju izvesti kombinirajući prstno i trzalično sviranje doslovno uzduž i poprijeko vrata, nemilosrdno nabijajući komplekse drugim basistima. Novi gitarist Vilim riffove svira jednako dobro kao bivši, ali kad dođu na red solo dionice, ljubitelje solaža opere nostalgija za Marijom Mičićem i njegovim metalskim shreddanjem.

Dvorana je već na Svinjama brojala preko 100 ljudi što je za prvi bend pozavidna brojka, iako se nitko nije naročito iskazao kao aktivni sudionik na podiju. Kao i obično, narodski su osim Mikrofonijine stvari "To nije pank" najbolje prihvaćene pjesme u kojima melodični vokali dominiraju nad hardcore deračinom poput "Pimpeka", "Frajera" i "Kad si kreten", preradom planetarno najpoznatije dječje pjesme "Kad si sretan". S tekstovima koji jednostavnim narodskim rječnikom tematiziraju slavljenje rođendana, blejanje po kvartu, drkanje u sobi, vječite studente, stereotipne likove sa supkulturne scene, loš televizijski program i slične šablonske pank fazone lako se može poistovjetiti svaki mladi čovjek koji cuga u parkovima, divlja po koncertima, pokušava osnovati pank bend i povremeno pada godine studija. Ukratko, Svinje posjeduju sve adute za uspjeh u partijama domaćeg panka. Izgleda da je diskontinuitet u koncertiranju i pisanju novih pjesama jedina, ali krucijalna prepreka ka široj supkulturnoj afirmaciji ovog metaliziranog rokt'n'roll/oi!nk pank benda. Perspektivni underachieveri, reklo bi se.

Središnji termin večeri pripada grupi Saučešće. Kada Pičke Vrište porađajući kopilad s Frakturom Mozga koja po rođenju bude rafalno eutanazirana Mašinkom, ne preostaje nam drugo nego unesrećenim majkama izjaviti Saučešće. Kao svaki limunada pank/rock bend, i ovaj ima izuzetno zarazne singalong refrene i kitice pogodne za pjevušenje na biciklu, pod tušem, pa čak i potajice na bakinom sprovodu. Bend je odlično uvježban za reprodukciju provjerenih generičkih glazbenih forumula i gitarist im voli visoko skakati što grupi daje dodatnu dozu energetskog šusa. Umiju naravno i lijepo pjevati. Ono što ih razlikuje od žanrovskih klo(v)nova je poneki gothic/black metalski dio koji se tu uvukao jer se dečki furaju na horor tematiku. Bend je uživo bio izuzetno slušljiv i pogodan za tulumarenje iz razloga što je pretiho pojačanim mikrofonima ugušena njihova najslabija karika. A to je lirika. Nerazumijevanje riječi je davalo povoda da se na muziku zamisle neki drugačiji tekstovi od onih o horor klišejima pisanim pubertetskim vokabularom slabašnog stila koji ne isporučuje nikakvu pjesničku ili humorističnu vrijednost. Čak i da su u okviru tematike duhovitiji i maštovitiji, i dalje im tekstovi ne bi pasali na veselu i vokalno sladunjavu muziku koja priziva slike kalifornijskih plaža, surfera na oceanskim valovima i idiličnih ljetnih romansi. To otprilike zvuči kao da na death metal podlogu growlaš tekstove od Bon Jovija. Niđe veze. Ako želiš svirati horor pank, onda muzika od glave do pete mora biti horor, a ne samo njeni repovi. Ovako je njihova muzika tek slabašni paradoks samoj sebi, ništa više od treša u lošem smislu te riječi, teški kič. Zbog toga smatram čitav koncept benda promašenim. Ako već moram potražiti primjer pravog horor panka kao dokaz da Saučešće to nije, izdvojio bih Biciklićeve pjesme "Kosti", "Vampirektor" i "Deda Vrag" koje skladnom sinergijom teksta, muzike i vokalizacije pronose pravu opskurnu atmosferu. A momci iz Saučešća bi više naginjali svojoj autentičnoj ekspresivnoj vertikali kad bi se držali klasične ljubavne tematike. Tada bih i ja vjerojatno pjevušio njihove zarazne prvoloptaške melodije po odlasku s koncerta, ovako mi je to malo neugodno. Ali kad smo kod paradoksa, priznat ću vam da sam si prilikom pisanja ovih redaka puštio album "Počivali umiru" i silovao repeat na "Zlo". Izgleda da mi je ta pjesma postala guilty pleasure, tu mi nema pomoći. Iako bih za potrebe pjevušenja njojzine bolesno dobre melodije refrena trebao promijeniti tekst istoga. Zapravo, to sam već učinio, ali ne bih smio napisati svoju verziju, jer sam pretjerao u brutalnosti na račun benda i ispast ću zao. Ali to potvrđuje da dečki imaju pravo kada vele da je zlo u nama.

Saučesnici ovih veselih karmina lagano su skakutali i povremeno uskakali u pogo slaveći pozitivu i život s pjesmama o pobjedi zla, zombijima, vampirima, utvarama, crvima, grobovima, leševima, krvi i ostalim motivima smrti na singalongajućim usnama. Ako ništa drugo, Saučešće je pokazalo da je smrt vesela, čime je otišlo korak dalje od Mikija Solusa koji tvrdi da je "samo" romantična. Prema usmenim anketama koje sam na koncertu proveo ispada da bend ima podjednak broj fanova i hejtera. A svaki bend oko kojeg se mišljenja polariziraju ima potencijala dugo ostati u spotlightu. Ispada da je Saučešće osuđeno na dug život samim time što ne tretiraju smrt kao bolnu temu.

Na red dolazi grupa Fakofbolan. Nisam nikada pratio rad ovih starih puležanskih pank legendi. Možda sam koji put u životu zalutao na njihov koncert u sklopu Monte Paradisa, Labinskog "Everything is disco, but punk is more fun" festivala ili u doba dok je domaći pank bio dominantan u Močvari, ali ne mogu se toga sjetiti, pa ne baratam nikakvim referencama. Dakle, recimo da sam ih prošlog petka prvi put čuo u životu. Za razliku od ostalih bendova večeri, FOB liriku bazira na društvenoj kritici koju pakira u pitke, ali nesladunjave melodije pogodne za delirični singalong. U svakoj muzici je to dovoljno da fešta bude zagarantirana, pa kud neće u panku. Četristotinjak ljudi u dvorani koji su pravili štalu od početka do kraja nastupa dokazuju da zagrebačka publika nije zaboravila Bolane unatoč tome što je između predzadnjeg i zadnjeg albuma prošlo predugih 11 godina. Za jedan stariji bend nema većeg komplimenta od toga. Štoviše, rulja je izgledala kao da ih se zaželjela više nego ikada, ali najbolje da vam to potvrdi netko tko ih je i prije pratio.

Pozitivne vibracije u dvorani eskalirale su u uzbudljivi vrtlog samoobnavljajuće euforije. Rezultat toga je konstantno doživljavanje senzacija na svaki čulni podražaj. To je onaj osjećaj kad si presretan što si sretan, jer smatraš neupitnim da se trenutno nalaziš u najboljem mogućem svijetu. Osjećaj da se upravo ti s gomilom veselih ljudi trenutno zabavljaš bolje nego bilo tko na našoj predivnoj ravnoj ploči okruglog oblika. Zbog tog osjećaja sreće se ni u trećoj deceniji svojeg zemaljskog bivanja ne želim odreći pank gigova iako sam u pravilu više ljubitelj metala. Odat ću vam javnu tajnu: generalno ne slušam pank. Bendove koje gotivim unutar tog žanra mogu nabrojati na prste. Ali volim pank koncerte, pank atmosferu, pank društvo i pank život općenito. Zato i jesam pohodio Vintage i nije mi žao. Mislim da nakon ove pank štale malo kome je.

Postkoncertno tulum se nastavio zahvaljujući Kneži koji je svojom playlistom zaplesavao dvjestotinjak ljudi do kasno u noć, tjerajući nas da natopimo zrak posljednjim kapima znoja. Dobrim dijelom je slušaona bila bazirana na repertoaru Mikrofonije što nas je podsjetilo koliko je pokojni Tuna zadužio domaći pank. Ukratko, Dostava Zvuka priredila nam je feštu za medalju. S nestrpljenjem čekamo sljedeću pank pošiljku.

ognjen bašić // 02/10/2016