Rijeko imamo prilike na ovim stranicama susresti izvođače iz Češke. Ovaj bend je iz Ostrave i ima vrlo dugačku karijeru koja je počela 1991. netom nakon pada željezne zavjese i brojnih društveno-političkih preobrazbi komunističkih zemalja, pa su u prvoj fazi karijere često imali i takvih tematika obuhvaćenih na prvom albumu "Dawn of a New Age" gdje su skupili čak 26 pjesama u vrlo kratkim metal/punk-crust formatima od po nekoliko sekundi, a neke pjesme su pjevali na češkom i njemačkom jeziku. Ipak, engleski im je ostao domicilni izraz, te su kroz karijeru gradili sve čvršće strukture uronjene u hard'n'heavy r'n'r koji puta izvodivši pjesme na švedskom ("Oseriöst som faan") i španjolskom ("Rock revolucion"), a bome se i oštro šegačivši s diktatorima poput Sadama Husseina, Lukašenka, Miloševića, Fidel Castra, Busha, Bin Ladena, Staljina, Husaka i ekipe nazivajući ih vlastitim prijateljima s r'n'r etiketom. Na koncu se iskristalizirao njihov humor i sarkazam prerastavši u posvemašnu zajebanciju pritom ostvarivši i značajne uspjehe u domovini gdje su u dva navrata dobili laskave titule za najboljeg underground izvođača i vlasnika albuma. Oni su ujedno bili i prvi češki bend s ekstremnim koncertima, te su realizirali brojna demo, d.i.y, split i oficijelna izdanja (ukupno do sada 48). "The Metallist" im je zvanično šesti album i ne bih sad tu nešto mogao osobito podvlačiti neke paralele s ranijim radovima jer ih nisam slušao detaljnije izuzev snimaka što su ponudili na bandcamp stranici. Možda je ovo mekši izdanak, a možda i nije, no sveskupa zvuči poput Motorhead s gomilom otkačene lirske zajebancije gdje je mozak pušten na pašu, primjerice dovoljno je samo pogledati tekst pjesme "I want to die with pants on" u kojoj se veliča seks i r'n'r, ha-ha-ha... Uostalom svi tekstovi im vrve dobro poznatim scenarijom bajkerske kulture: motori, duge kose, jeans, koža, walkman, autostoperi, seksačina, rokačina, pobratimstvo metala i punka, prekooceanski letovi uz džin, tonik, rum i vino, negiranje novih trendova... Veličaju se i slave sami sebe kao velike rock zvijezde pune glamura s nestrpljivom publikom koja iščekuje njihov show, pada na koljena u transu slušajući galop ritam sekcije (Bohdič bubnjevi, Robert Šimek bas) i žestoko brundanje gitarskih riffova Martina 'Koral' Vyoráleka, te nakon koncerta mogu i umrijeti. Tekstovi su doslovce zatrpani parolama koje su se već milion puta čule, a premda su izlizane i otrcane, kod njih zvuče vrlo simpatično na račun samoironije i opako hrapavog vokaliste čije ime ne bih znao (hm, možda Bilos?), ali nećete nimalo pogriješiti ako vas prva asocijacija veže uz pokojnog Lemmyja.



Glazba, lirika kao i cjelokupni smisao su vrlo otkačeni heavy r'n'r/punk cirkus napenalen energijom i klasičnim oldscholl metal žarom sa snovima o slavnom bendu. U toj maksimalnoj neozbiljnosti se i maksimalno zafrkavaju dajući si oduška u dvije laganije pjesme "Kiss by hammer" i "Swimming in the mud", ali kako stvari stoje, nimalo ne namjeravaju odustati od ovakvog proračunatog i odavno prokušanog stila koji ne izumire. Zabavni su i ne opterećuju senzore auditorija nekim novim horizontima. Ponekad je i to dobar relaks za neobavezni užitak provjetravanja glave od svakodnevnih briga i problema, ali paradoksno, ma koliko god da su direktni, pa čak i sarkastično eksplicitni u svome iskustvu da audijenciji priušte točno ono što se i traži, vidljiva je ta njihova predozirana porcija standardnih heavy/punk formata da se vrlo brzo može potrošiti i izgubiti svoju draž na račun kreativnog tapkanja u mjestu.

Naslovi: 1.Fine hellride, 2.The metallist, 3.Fly high, 4.Walk as we talk, 5.Kiss by hammer, 6.I want to die with pants on, 7.Missing rebbelion, 8.1989, 9.Rolling coals, 10.Swimming in mud, 11.Wicked

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/11/2016