Ne može se baš reći da je jedanaesti album ovih znamenitih sludge/post-metal legendi i inovatora koječega u teškom zvuku dočekan s nekim posebnim interesom. A i prebahato bi bilo konstatirati da se publika zasitila njihovih tromih masiva koji iz albuma u album postaju sve blaži i blaži. No, nekako se ipak stiče dojam da su s posljednjim radovima 'zastranili' stagnacijom eksperimenta i istraživanja na račun sve pitkijih i slušljivijih pjesama koje su u ovome slučaju čak i pogodne za radio emitiranja, naravno na stanicama koje mogu 'progurati' komercijalnije i mekše metal bendove poput Deftonsa ili nezaobilaznih Black Sabbath, Metallice i sličnih. A opet, sve se čini da Neurosis više baš i nisu metal bend. Gitarske disonante više nisu onoliko razvaljene, zvuk je sve manje glomazan, a sve više prohodan i ambijentalan, spektralno fino obojen tmurnijim i tamnijim premazima, darkerskiji je i atmosferičniji, a k tome ide u prilog i clean vokal Scott Kellyja koji se sa starom opservacijom benda zadržao još samo u tematskim smjernicama punim depresije, mržnje, nadrealnosti, natprirodnih fikcija i psiholoških nakupina na granicama horrora koji se zahvaljujući ponovno Albinijevoj produkciji lagano kotura i u natruhe noisea.



Prošli su ogroman put proslavivši 30 godina karijere koja i nije bila ovjenčana nekim osobito uspješnim tržišnim rezultatima dozvolivši si u ovakvim okolnostima i oduška da komplementarno sažmu evidentne činjenice: ostarjeli su, nije im potrebno vrištanje i divljanje, pojačavanje zvuka do maksimuma, dani hardcore mladosti su pohranjeni u 90-ima, te si mogu priuštiti album za ugodno starenje s kojime se i neće osobito naprezati na svirkama uživo. Shodno tome, napravili su začuđujuće kratak album od svega 40 minuta s jedinom pjesmom "Reach" što prelazi tajming od 10 minuta (točnije 10.36), te fino koncipiranim aranžmanima izrazito nabijenih dinamikom tog sporog sludge/post-metala koji u slučaju uvodnika pjesme "Broken ground" čak ima i amplificirane folk-blues detalje s vokalom nalik na romantično raspoloženog Tom Waitsa, dok je prvospomenuta urađena u maniru post-rocka s gothic štimungom Swans i Caveovih The Bad Seeds. A to je, jasno ko' dan nešto sasvim drugačije nego što bi se očekivalo.

Samo 5 pjesama od kojih su prve 3 još koliko-toliko uvijene u prepoznatljive zvučne reference mogu stare fanove tek površno zadovoljiti. Ukoliko se bendu dozvoli ta legitimna sloboda da rade što požele odstupajući od očekivanih okvira, album ne bi trebao okončati kao panegrični krik loše procijene Kellyja i ekipe da očito kreću u neke sasvim nove avanture ostavljajući distorziranu disonantnu prošlost iza sebe.

Naslovi: 1.Bending light, 2.A shadow memory, 3.Fire is the end lesson, 4.Broken ground, 5.Reach

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 02/10/2016