Prvo bi se morao dobro izlemati i išibati. Sebe samoga za pokoru bičevima i koprivama. Debila koji nije čitao najavne e-mailove organizatora da se vrata otvaraju u 19h, a da prvi bend, beogradski Consecration započinju sa svirkom u 20.30h. A Neurosis koje čekam još tamo barem od koncerta Isis u velikoj dvorani kina Teatra&TD, biti će nekih 5 godina, da izlaze na pozornicu u 21.20h. Da ne pričam što mi se dešavalo i kakve bedastoće su me omele (između ostalog i nefunkcionalni bankomat zbog kojeg sam morao ganjati prvi raspoloživi 3 km dalje), pa sam ja lijepo poput nekih elitista došao ispred Močvare brže-bolje u samoj špici koncerta kalifornijskih legendi. Onako, otmjeno je kasniti. Niti sam ne znam što i kako sam ja to gruntao u glavi da će svirka po običaju 'sigurno' početi iza desetke, ma brus kretenu. I onda, fino dobijem plastificiranu press iskaznicu na kojoj lijepo piše 'dozvoljeno je fotografiranje samo prve tri pjesme' i 'nije dozvoljeno fotografiranje s stagea kao ni snimanje koncerta'. A koja je sad pjesma po redu? Biti će da im je ovo već jedno peta-šesta, dobio sam odgovor. Eh... I tako ti ja krasno nisam opalio niti jednu sliku. Barem da imam za uspomenu... Kad sam ušao u dvoranu koja je bila jako dobro popunjena Neurosis su taman završavali "Water is not enough" s albuma "Given To The Rising" (2007). Navodno su s njega još ranije izveli i "Distill (watching the swarm)", a meni je s jako kratke set-liste od samo 10 pjesama zapala čast da pogledam i odslušam 4 pjesme: "My heart for deliverence", "Bleeding the pigs" (obje sa posljednjeg "Honor Found In Decay", 2012), starija "The doorway" ("Times Of Grace" album, 1999) i "Stones from the sky" (2012). I nije bilo nikakvog bisa. Odgledao sam nekih 40-tak minuta i to je bilo to. Po očekivanju, zvuk je bio, usuđujem se reći perfektan, a svirka bez prigovora. Koncentrirana, odavno uigrana i naštelana sa svim pripadajućim medikamentima, psihodeličnim seansama, žestokim riffovima, krešendima, dinamičnim aranžmanima, ambijentima, atmosferalijama, 'up and down' izmjenama tromih i teških ritmova koji faširaju i proždiru kamenje, beton, gvožđuriju... Ni Scott Kelly, ni Steve Von Till nisu gotovo prozborili niti jedne riječi između pjesama, tek je na samom koncu netko iz postave dobacio 'thank you and goodnight'. Ali te 4 stvari s kojima, na koncu ipak moram biti zadovoljan što sam barem njih uspio doživjeti, a moglo je proći i tako da uopće niti ne stignem na svirku bile su do daske katarzične hipnoze post-metala, žanra kojem su oni još davne 1992. udahnuli sve atribute, performanse, oblike, konfiguracije i tehničke finese koje su se zvanično priznale tek desetak godina kasnije, ali ne u njihovu inovatorsku vrijednost i važnost, već u korist Isisovog albuma "Oceanic". Nema veze. Sve ovo skupa je bilo neprocijenjivo bogatstvo i iskustvo doživljaja za vidjeti i svjedočiti nastupu ovakvog značajnog benda koji u niti jednom trenutku svoje skoro pa 30-togodišnje karijere nije podlegao pritisku komercijalne etike banalizirajući same sebe s ciljem marketinški uhodanog biznisa. Toga kod njih apsolutno nema i ne zanima ih niti da dobace 'ajmo ruke u zrak' prilikom izvedbe nekih dionica koje imaju šmek lakših nota za široki auditorij. Ah, a kad su završili, činilo mi se da je za mene tek tada trebalo početi i da uz tu njihovu magiju mogu zaglibiti u telekinezu i metafiziku, te vratiti vrijeme barem sat i pol unazad... Ajojoj što sam to u globalu propustio zbog nekih privatnih razloga. Biti će mi žao još jako dugo.

horvi // 03/07/2014

> vidi sve fotke // see all photos