Kada mi je došao ovaj album u ruke uistinu nisam mogao niti slutiti što se nalazi iza karizmatične omotnice indijanca s perjanicom čiji zlovoljan pogled ne sugerira ništa optimistično. Da li bi to mogao biti hard-rock, metal, world-music, možda hip-hop ili punk, pa čak i elektronika? Možda neki subžanrovski ogranci? Ma nije valjda Slušaj najglasnije objavio nekog zabavnjaka s ovakvim imenom, a bome koliko sam uspio na godišnjem odmoru gledati programe nekih lokalnih TV-a s Jadrana, fakat ima izazovnih imena što niti u ludilu ne bi navela da su lakozabavnjačke note s debelim zadahom turbo-folka, Severine, Dine Merlina i Colonie. Moja nepažnja i totalna neinformiranost lakomisleno su mi insinuirale da je riječ o nekom novom bendu, moguće iz Hercegovine jerbo na poleđini omotnice stoji da je album snimljen u Mostaru, ali malo sutra. Tek kad sam skoknuo do njihove jedine oficijelne web stranice na facebooku otkrivam koliko sam bio u zabludi jednog kmeta zaostalog; bend je iz Prijedora, postoji već 20 godina, a ovo im je četvrti album! I onda jasna stvar: kako polovica benda živi u Prijedoru, a druga u Beogradu, te gravitiraju ka susjednoj srpskoj rock sceni gdje im je između ostalog i objavljen prethodni album "Digitalni snovi" koji očito nije imao odjek u Hrvatskoj (i skupa s prva dva d.i.y. izdanja do mog uha nije došao), sasvim je logično da za bend s ovakvim very-trendly imenom kojeg je sasvim lako moguće povezati s hardcoreom, metalcoreom ili hip-hopom nisam niti mogao čuti. A i da jesam, vrlo lako bih ga i zaboravio baš upravo zbog asocijacija koje povlači samo ime istom kao što bi se sasvim lako pobrkalo ime benda Električari, 220V, Trofazna struja, Visoki naponi, Dalekovodi, Bandere, Štekeri, Šarafcigeri, Televizori, Tranzistori i ina 'tehnički' elektrificirana imena u vremenima 60-ih kada je rock bio u povojima na teritoriju ex-Yu. Otkrivam si i još jedan podatak: bend je spomenut u jednoj kratkoj najavi na Terapiji 2010. godine za May Day Festival u Prijedorskoj ljetnoj bašti gdje stoji da 'će nastupiti poznata imena domaće i strane rock scene: Partibrejkersi, Letu Štuke, Dbau i Tattoo'. Ha, znači već tada su bili poznati svima, samo meni ne. Ah, šta ću kad sam neinformiran...

Okey. Nema veze. Za bend do sada nisam znao (čak se i ne sjećam da su mi frendovi-poznanici iz Dbau pričali o njemu), a mogu pretpostaviti da sam štošta propustio s obzirom da je Tattoo počeo kao cover bend EKV postepeno se afirmirajući i kroz autorski repertoar, te su učestvovali na brojnim festivalima i takmičenjima odnjevši pobjedu na "Zaječarskoj gitarijadi" 1997. godine i na festivalu "Battle of the bands" 2009. godine u Beogradu. Nemam pojma kako su tada zvučali, usput sam uspio pogledati jedan stari video kada su nosili duge kose i zvučali poput loše kopije baladičnih Divljih Jagoda i Opće Opasnosti što me, moram priznati odmah odbilo da istražujem dalje, no ovdje stvari sasvim drugačije stoje. Tattoo sviraju funk-rock s debelim natruhama nove srpske scene u vrlo elegantnom rasplesanom dekoru podjednako korespondirajući vitalne karakteristike oba žanra gdje i RHCP i Primus i David Bowie i Steely Dan i Talking Heads i Obojeni Program, a i Darkwood Dub, te Dbau idu ruku pod ruku. Uglavnom protežirajući brze i umjerene plesne tempove bubnjara Nebojiše Gačića - Šoneta s naglašenim funk basovima Mihajla Vukića - Mikija sadržajno osnovnu lepezu atmosferičnih spektara daje vokalist, gitarist i saksofonist Dalibor Popović - Mikša (četvrti član je friški gitarist Nikola Zec) bogatim tehničko-sviračkim performansima raznolikih staccata, wah-wahova sa šmekom duba, 'gain efekata bez distorziranih izleta i dakako, tekstovima na srpskom jeziku s urbanim metaforama u stihovima kojima se povlači jedna sasvim drugačija i optimističnija slika stvarnog svijeta što je u njihovom slučaju opozicija emotivnim turbnostima i tegobama. Elem, drže glavu visoko s ozarenim pogledom u budućnost. U nebesa.



Singl "Sve te stvari" doduše nije najreprezentativniji uzorak cjelokupnog stilskog prosjeka, ali je zato najupečatljiviji u rockeriziranom funku s daškom new-wavea/ new-romanticsa (vrlo sličnih karakteristika je "Kroz ovaj dim" i jedina pjevana na engleskom - "When I was young"). Daleko konkretnije stilske parametre pokazuju one pjesme u kojima se pojavljuje saksofon poput uvodne "Stao je sat" s trance nabojem i duhačkim jazzy izletima, potom umjerena "Trebam te" koju je komotno lako zamijeniti sa Dbau, Songkillersima, nekadašnjim Fali V i nekim sličnim pjesmama Rambo Amadeusa, te po mom skromnom mišljenju najfokusiranija "Para" s dinamički raspoređenim gradacijama, kompleksnijim aranžmanskim zahvatom i ponajboljim lirskim sadržajem koji bar nakratko uranja u suroviji dio društvene svakodnevnice ('na glavu mi pada teški reklamni blok svakih 5 minuta/ vijesti dana ako čujem drugim tokom odma kreće dan/ montirane svađe, stalno konfuzija, šok/ dok još imam nade zrno pritisnuću 'turn off').

Prava Bowievska tema "Veliki bit" djeluje kao da je izašla s posljednjeg albuma "Blackstar" u psihodeličnom dekoru jazziranog funka dozvoljavajući kompoziciji da se razmaše van okvira pop formata isto kao i završna laganica "Radio" od punih 6 minuta u tromom obrednom tempu 'poput lijenog psa'. Iako albumom ne dominiraju društveno-socijalne konotacije već emotivnije tematske strukture, osjeća se da priča seže u vrlo duboku dramatiku sličica, crtica, kolaža i asocijacija ispričanih na prijemčljiv, topao i nepretenciozan način iskusnjaka koji umiju fino spojiti elokventniji duh pop senzibiliteta s kurentnim noir opservacijama zadržavajući se u širokom segmentu rock svjetonazora podjednako poštivajući standardna pravila svakog faha kojeg se prihvate. U tom pogledu kompletan album se doima prosječnim pop dizajnom s kojime nisu učinili ništa epohalno važno ili kreativno nadobudno, ali, Bogu hvala, nisu niti kurtoazno ekspresivno ušli u ovakvu transžanrovsku, vrlo zahtjevnu strukturu koja u mnogim slučajevima umije rezultirati panegericima i promašajima. Koegzistentno pletu svaku pjesmu takt po takt dodavajući pomno režirane detalje atmosferičnih gitara koje najviše doprinose prozračnom, gotovo mondeno-šminkerskom ugođaju koji opet nije trivijaliziran u jeftinu lakoglazbenu pjesmaricu restoransko-kafanskih gabarita ili balkanskih pokušaja insinuiranja svjetskih žvaka. "U nebogled" ima svu potrebnu jačinu funk-rocka s pop atributima i elegantnom dovitljivošću poziva na plesne podije s radiofoničnim efektom gdje svaka pjesma ima gotovo podjednako otvorene šanse za medijsku prihvaćenost.

Naslovi: 1.Stao je sat, 2.Trebam te, 3.When I was young, 4.Para, 5.Sve te stvari, 6.Veliki bit, 7.Kroz ovaj dim, 8.Radio

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/08/2016