Skoro tri sata elektronskog soundtrack mučenja sa ambijentima i eksperimentima koji ama baš ništa ne sugeriraju o kakvom filmu je riječ.

Zadnjih dana 2011. objavljen je novi 'solistički' rad Trent Reznora koji je raspalio sa iznenađujućom industrial obradom Led Zeppelin klasika "Immigrant song" koju pjeva Karen O iz Yeah Yeah Yeahs, pa se sasvim logično očekivalo kako će i album biti konačno prava albumčina.

Trent je nakon razlaza Nine Inch Nails bauljao i švrljao osnovavši bend How To Destroy Angels sa svojom suprugom Mariqueen Maandig i nekadašnjim suradnikom Bomb The Bass, Englezom Atticus Ross koji se proslavio radeći i kao muzičar, ko-producent i još štošta sa Korn i Nine Inch Nails. Objavili su istoimeni EP "How To Destroy Angels" 2010. sa previše pop shema post-industriala gdje Trent ne pjeva nego njegova supruga, te bend kao takav, osim što nije pokupio neki osobit uspjeh, nije niti očarao sa novom, relativno laganom gothic-industrial/pop pjesmaricom.

Odvojivši rad benda od kolaboracije sa Atticus Ross s kojim je prvo napravio soundtrack za oscarom nagrađeni film "The Social Network", očekivalo se da će njihov novi zajednički projekt konačno rezultirati nečim snažnim i dovoljno moćnim da povrati energičan sjaj Nine Inch Nails. Ali ne. Osim spomenutog singla "Immigrant song", ovdje je nafilano čak 39 kompozicija raspoređenih na 3 cd-a koje su namjenske za, također, filmski soundtrack "The Girl With Dragon Tattoo".

Gotovo 3 sata instrumentalne elektronske glazbe od kojih je tek neznatni dio korišten za film sasvim nepotrebno je izgrađen kao nekakvo monumentalno djelo kojem se Trent očito želi primaknuti. Zna se vrlo dobro da teži umjetničkim dosezima Bowievog albuma "Low" i Gabrielovom legendarnom pogotku "Passion" za film "Posljednje Kristovo iskušenje", no Trent ga je ovdje pretjerao smorivši i sebe i Atticus Rossa, a ponajviše slušatelja. Vjerojatno suhoparno prativši scene i kadrove filma, glazba osim nekakvog mračnog ambijentalnog okružja ne donosi gotovo ništa osobito. To su elektronske minimalističke rasplinute dionice synthova i klavira, nešto samplova, efekata, malo harmonija i još manje nekakvih konkretnih melodija koje su poredane linearno i matematički u kompjuterskom programu s kojim i klinci danas rasturaju. Ne ide to njima, ne mogu i ne znaju oni kao Bowie i Gabriel, a osim toga nisu niti neki vrsni svirači. Neke skladbice će podsjetiti na one rane eksperimente Brian Enovih ambijentalnih kolekcija ili Vangelisovih sličnih filmskih radova, u nekima je pokušavano dočarati ugođaj orkestracija na samplirani način, no od svega je čitav proces i rezultat ostao samo na pokušaju koji je usput, Trentu i Rossu masno plaćen.

Bez obzira što se dijelići tih sekvenci uklapaju u filmsku fabulu, ali kao kompletan album su smrtno dosadni, ledeno-hladni i zamorni, te je mala vjerojatnost da će ovaj ogroman lonac artističkog variva itko poželjeti slušati ponovno jer s glazbenog aspekta ne govori o ničemu, nema niti najmanju dramatiku, emotivnost, toplinu, nikakav tok, fokus, uspone i padove, zaplete i rasplete, a shodno tome, čitavoj radnji albuma kao takvog, manjka ono osnovno - uzbuđenje i konkretnost sadržaja koji bi barem malo upućivao o kakvom se filmu radi. Ostavlja dojam da je i film neki linearni mračnjak čija se radnja dešava u jednom zatvorenom prostoru bez sunca, mjeseca, dana, noći, bez ljudi i glumaca, te bez 'djevojke sa tetoviranim zmajčekom'.

Ako išta znači, na kraju albuma, tj. na kraju svih ovih elektronskih trosatnih muka i koještarija koje zvuče kao da su nabacana inverzija jedne te iste skladbe s jednom jedinom idejom (ritam mašine se pojavljuju tek u 5-6 brojeva), nalazi se obrada Bryan Ferryija "Is your love strong enough?" u izvedbi How To Destroy Angels. Pjesma je, Bogu hvala, fino otpjevana i korektno obrađena u laganom industrial tempu...

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 12/01/2012