Niška Grupa Kuća na drugom albumu se znatno pomaknula od nezgrapnih pretencioznosti debija "Portreti" (Slušaj najglasnije, 2014) na kome je najupečatljiviji bio instrumentalistički rad. Mnogo toga nije štimalo od neučinkovite poetike s mnogo švrljanja i vrludanja po standardnim, no nedorečenim urbanim temama o otuđenjima i emotivnim paranojama, pomješanih raznoraznih stilskih referenci (bolje rečeno posuđenica) sve do općeg dojma koji je unatoč simpatične svirke potonuo u blijedoj retrospekciji natruha ex-Yu novog vala, onog cirka nakon 82/83 kada je praktički i završio njegov najkreativniji fokus.

Ovdje se dobar dio toga poboljšao u potrazi za autorskim legitimitetom, prije svega sređenija i jasnija lirika koja i dalje ostaje pod velom metafora i insinuacija na 'lutanja po ovome gradu bez ijednog stiha' kako kaže tema "Bekstvo" sve do koherentnijih i zrelijih fiksiranosti u poveznici glazbe i sadržaja lirike. Tu je ipak najtananiji ostao vokal Bobana B. Markovića koji je takav kakav jeste - slatkasto arogantan uronjen u izvitoperenu potištenost na granicama Đuleta iz svima (ne)omiljenih Van Gogh s prgavim stavom samouvjerenog predvodnika benda što puca na 'mislim da znam šta hoću, šta neću, šta želim, šta mogu' ("Mislim"). Nije teško pretpostaviti, puca se na hitove i komercijalan efekt s malo materijala od tek 8 pjesama koje izbjegavaju onaj suhoparniji obzor debija s nepotrebnim kompozicijama što su stvarale dosadniju i apatičniju stranu koji puta i do te mjere da potencijalnog slušatelja odbiju nakon cirka polovice odslušanog albuma.

Uz tek jednu pjesmu koja dođe kao popuna prostora (riječ je o preplitkoj pop-rock šabloni "Nisam" u umjerenom tempu s jedinim iskričavim izletom u finu, no prekratku The Chills solažicu), album donosi emotivnu kontemplaciju samotnjaštva u grotlu velikog grada, velike sredine i gomile ljudi koja nosi neke svoje sasvim drugačije brige ne idući ruku pod ruku s empatijom pojedinca. Boban se pritom i distancira od neke intimne iskrenosti orijentirajući se na globalniji rakurs sveopće percepcije takovog života u kome se najmanje pažnje posvećuje unutarnjem stanju bliske jedinke ili bliskih poznanika; nije da se pretrgao u lirskom nadahnuću, no spram debija ovo je znatniji pomak ka usredotočenosti tematike - stanja duhovne praznine u obilju kojekakvih sadržaja što se nude šakom i kapom. Ali pak, s druge strane se ne može reći da je u tom pogledu album tematski striktno bezeciran za neko opće ili prosječno društveno raspoloženje polovice druge dekade 21. stoljeća; može se promatrati u poduljem vremenskom kontekstu od cirka neke 4 dekade unazad (pa i više) što će reći da ima određeni šmek bezvremenosti dajući mu možda ne i najidealnije riješenu, ali usmjereniju lirsku simbiozu protoka vremena s trendovima opće društveno-emotivne klime.

Kako im je na debiju štošta toga manjkalo, ovdje je nadoknađeno s barem dva potencijalna hita - uvodnim "Novac" s blueserskim nabojem suvremenog indie-rocka mada se mora primjetiti prevelika koincidencija na znameniti hit EKV, doduše ne u glazbenom koliko u poetskim stavu, te naslovnim "Anekumena" koji opet pokazuje reference tematski vrlo sličnog popularnog benda - Darkwood Dub s kojim je čist lako moguća i obmana prilikom prvog-drugog preslušavanja. Odnosno, bend se vrlo dobro potrudio prošvrljati i pozabaviti analizama komercijalnog efekta s nekim nazovimo nekomercijalnim, alternativnijim rock pristupima pri čemu mnogo štošta komercijalnog lebdi u zraku poput potisnutih pjesama The Police na račun Stingove pronicljive fleksibilnosti hitova u kojima Andy Summersu nije dozvolio veći autorski doprinos (Summers se često žalio da je imao jako dobrih pjesama koje nikad nisu ušle u diskografski repertoar benda), pa se tako ovdje može pronaći zgodnih opservacija na korak bliže jezgrovitijoj definiciji profila Grupe Kuća. Naslovi poput "Putujemo" na pragu sofisticiranog reggae/new-wavea, psihodeličniji komad "Bekstvo" s ponajboljim gitarskim radom u miš-maš kombinaciji 'strugavih' post-punk riffova s atmosferičnim staccatima ili vrlo zanimljiva, na sličan fazon urađena "Rekvijem" kao spoken-word driverska brzača, ha, pa na štos "Regatta de blanc" The Police u kome Boban umjesto Stingovog 'io-o-io-o-i-yeeo' izvikuje 'ooooo-ooooo-ooooo-rekvijem'. Oni stariji sjetiti će se da je na isti štos Bregović napravio jednu vrlo sličnu dionicu za Zdravka Čolića "Pjevat ću za svoju dušu, živjet ću za prave stvari'... To jest, Boban i Grupa Kuća znaju pogoditi tu komercijalnu crtu a da ostanu u domenima indie scene oslanjajući se na hipsterski noir ugođaj u kome je najvažnija ta crta otuđenja u naoko bogatoj i standardom pristupačnoj sredini što stremi snobizmu više od iskonski emotivne privilegije relativno zadovoljnog čovjeka.

Naslovi: 1.Novac, 2.Putujemo, 3.Anekumena, 4.Bekstvo, 5.Rekvijem, 6.Nisam, 7.Mislim, 8.Appendix

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 29/08/2016