Već prvo slušanje novog albuma (iako je po trajanju prije EP, tj mini album, te ću ga tako percipirati kroz ostatak teksta!) šibenske Diskodelije pobudilo je u meni nešto pozitivno. Iako je i njihov debut, 'U vremenu', bio dobar, moram biti iskren i priznati da nije baš često boravio u ladici mojeg cd playera. Neke su se stvari s njegovim nastavkom i više nego pozitivno promjenile. Što u svakom slučaju pozdravljam. To u prvom redu znači da su imali petlje još više otići u opskurniji i mračniji zvuk, totalno zanemarujući mogući komercijalni uspjeh i prođu albuma među širim narodnim masama. Već s uvodnim taktovima (n)ovog EP-a ponudili su post punk, koji me je furao na najbolje dane Joy Divisiona, s premazom kultnih Sonic Youth albuma iz druge polovice osamdesetih, uz prilog prštajućih nervoznih gitara prvog (Psychocandy, 1985) i četvrtog (Honey's Dead, 1992) albuma Jesus and Mary Chain. Iako je glazba 'Crvotočine' teško prohodna nekom osrednjem slušaču, oni koje vole tamniju stranu rokenrola, neće imati problema uživjeti se i pohvatati sve što je pjesnik htio reći. Glazba i solo dionice tu su u prvom planu, gdje mali odmak od mraka na trenutke donosi električna gitara, s kojom se ponekad nazire svjetlo na kraju tunela, ali već par sekundi kasnije vrati vas na tamnu stranu. Tekstovi, iako pjevani na našem jeziku, su teško razumljivi, ali zato su napisani u knjižici koja dolazi uz tekst. Moram biti iskren i reći da sam ih samo ovlaš prošao, jer me glazba benda emotivno puno više pogodila. Nisam se ni trudio ograničavati i izvlačiti pojedinu pjesmu iz konteksta ep-a. 'Crvotočinu' smatram jednim paketom, zaokruženom, iako teže prohodnom cijelinom.

Način pjevanja imao mi je sličnosti s načinom interpretacije kakvu posjeduju Straight Mickey And The Boyz, no nespretno bi bilo napisati da su Diskodelija njihova kopija. Mrak koji vlada u njihovim pjesmama mogao bi se usporediti i s prve dvije studijske ploče Orgazma (istoimeni debut i 'Lišće prekriva Lisabon'), na kojima su Gile i ekipa bez straha istraživali neistraženo. Iako je uslučaju Diskodelije ta mračna strana već istražena i kroz SMATB, kao i kroz Repetitor ili laganiju stranu Nežnog Dalibora, velika razlika Diskodilije je bježanje od ubrzavanja pjesama u punk formu, već kompletno uranjanjaju u sporije alternativne vode. Ako se prepoznate u tim vodama, postati ćete u sekundi najveći fan benda.



Fascinantno i pozitivno je da ovakav eklektičan uradak izađe za jednu komercijalniju diskografsku kuću. Svi znamo kakva je u današnje vrijeme borba s diskografima, zato je i dobro što neke kuće imaju sluha za manje komercijalnu priču. Koliko će marketing uspjeti odraditi svoj dio posla vrijeme će tek pokazati, ali neovisno o nekom komercijalnijem uspjehu, Diskodelija je glazbeno na dobrom putu. Hoće li biti i treća-sreća saznati ćemo kad izađu neke nove pjesme. Ali u odnosu na debut, definitivno su sami sebi, i svima nama, pomakli granice svojom 'Crvotočinom'!

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 28/04/2016