S prvim albumom "Great Vengeance and Furious Five" (2007) The Heavy iz engleskog gradića Batha su zagolicali svojom kombinacijom funka, soula i rocka upečatljivom svirkom i čvrstim vokalom tamnoputog frontmena Kelvin Swabyija što je često znao odlaziti u falseta. Nažalost, taj debi je bio neprimjećen u Britaniji gdje je bend i nakon desetogodišnje karijere posve marginaliziran poput naših demo/ d.i.y. izvođača što rade odlična djela i tek im se pruža prilika da jednom-dvaput u dvije-tri godine odsviraju koncert primjerice u Saxu i malom pogonu Tvornice, te tezgare po kafićima i eventualno nekoj diskoteci, možda i nekom lokalnom klubu. S drugim i trećim albumom "The House That Dirt Built" (2009, USA no.192) i "The Glorious Dead" (2012, USA no.191) otkrili su ih Amerikanci kad već neće njihovi prilično hladni Britanci premda su imali mnoštvo potencijalnih hit-singlova koje, opet, nitko nije vrtio na radio programima. Osobita je priča da su odsviravši "How you like me now", singl s drugog albuma u TV emisiji David Lettermana, inače posve konzervativnog lika kakvih na našim TV postajama imamo u izobilju dobili priliku da pjesmu ponovno izvedu jer se ovaj čudio da jedan nepoznat bend može tako dobro svirati. Čovjek očito nikad nije slušao War, Sly and The Family Stone ili Parliament/ Funkadelic, a jedino što je znao od takve scene je James Brown i naravno, gdje bez toga, Jamiroquai. Vjerojatno bi istu reakciju pružio da su mu gostovali Galactic, ali takvih tipova na medijima što se bave nekom općenitom popularnom glazbenom kulturom ima napretek što izvikuju u TV i radijski eter da je Lenny Kravitz 'žestok rocker', Bryan Adams i Bon Jovi su metalci, a Billy Idol čistokrvni punker.

Čiste bedastoće koje nemaju niti malo veze sa zdravim mozgom. Nit' su svi navedeni neke 'marke' koje bi popularna kultura gajila kao posebno vrijedne ikone koje su pridonijele nekom specijalno važnom glazbenom dostignuću izuzev James Browna i George Clintona, dobro, donekle i War, nit' su po bilo čemu zadužili popularnu glazbu osim toga što imaju milijunsko, neću reći sljedbeništvo, nego ergelu koja uživa u pjesmama što ne govore o ničemu bitnome. The Heavy imaju samo simpatične albume prožete rockom, funkom, soulom i bluesom, ali nemaju ono najosnovnije - stav. I tu cijela art koncepcija pada u vodu, pa zato nisam imao nikakve namjere recenzirati njihov drugi i treći album premda su kvalitativno ok. Oni su samo zabavljači što su daleko bolji od recimo naših solu-funk patetičara jer su rockerskiji i imaju naboj rhythm'n'bluesa, dok naši mlakonje nemaju niti to prečesto odlazeći u pop i zabavnjačko-šlageraške vode kao naši prvi rockeri s "Mramor, kamen i željezo" ili Mlinarec "Da li znaš što je sreća". Netko je sretan kada bere kruške, a netko kada spava cijeli dan. Utimajku, kakva je to sreća u rockera iz vremena 60-ih kada su se gutali tripovi i doživljavale nadrealne halucinacije. Mlinarec, Crveni Koralji i kasnije Bijelo dugme s onim prvim stupidnim hitovima su zbilja bili zreli već tada za specijalnu školu koja ih je trebala učiti da nije spolovilo glavni muški organ i da se pjesme mogu napraviti amputacijom, ali nitko im to nije rekao, niti je to ikoga smetalo jer se tada odvijala stidljiva seksualna revolucija puna dogmi i predrasuda o pokvarenom r'n'r svijetu. I tu ti onda dođe neki finjak od Gibbonija što je pola svojih stvari iskopirao od Stinga i Thompson kaj se fura na seljačku varijantu AC/DC, ma daj... Pa kaj je to r'n'r? Pa to su Rokeri s Moravu radili s guštom i zajebancijom, a ne smrtno ozbiljnom patetikom...



Najžalosnije je to da se The Heavy unatoč jako dobrim sviračkim i vokalnim strukturama upravo vežu za taj pojam 'smrtne ozbiljnosti', a ništa bitno ne kažu preferirajući seksološki motiv odavno znanih relacija nesklada muškarca i žene. Pojebane emocije, strast, nabijeni mada i potajno sakriveni macho wah-wah tretman gitariste Dan Taylora otkrivaju jasan gard benda da samo žele iskoristit što više gesla sex'n'drugs'n'r'n'r, svirati i nastupati bez ikakve umjetničke vrednosti, baš poput jedne velike laži - RHCP. Za sad još uvijek nemaju nikakav veliki hit kojeg bi neki naš voditelj u eteru protumačio 'vauuu, kako je ovo dobra stvar' i dobro da je tako jer su sve pjesme s ovog albuma upravo koncentrirane za najšire slojeve onih koji su u cijelu r'n'r-funk/soul/blues priču ušli nakon Amy Winehouse i nikad nisu osobito preferirali The Rolling Stones. Tipičan je primjer mogući evergreen "Miss California" u ritmu ča-ča-ča valcera koji na prvu uhvati populaciju poklonika od Smokie i Abbe do Severine i Bregovića.



Daleko od toga da ovaj album nema i nekih svojih boljih dosega s obiljem duhača, dovoljno jakom ritam sekcijom, uživljenom Swabyijevom interpretacijom, ali poruka je čista zabavljačka nula na razini neešto boljeg Ray Charlesa u klavirsko-duhačkoj cirkusariji "A ghost you can't forget" i premršavoj "Last confession" svjesnoj varijanti benda da zazvuče poput The Stooges, a ustvari se trude katalizirati najpopularnije bendove današnjice poput jednostavnih obrazaca Of Monsters And Men i pretvoriti ih u svoju korist. Koliko sam bio poklonik njihovog prvog albuma, donekle i drugog, a treći sam tek ovlaš preslušao, ovaj je najmanje zanimljiv ispoljavajući sve stare strasti crnog r'n'r pjevača da se izrazi kroz dostatno jako rock/blues bend koji je zakasnio najmanje 30 godina.

Pred globalno gledajući komercijalno ravnom publikom i ovaj bend može okupiti na InMusic Festivalu 10 tisuća ljudi koji nisu čili niti jednu njegovu pjesmu. I možda će ga zavoljeti pitajući se zašto nisu u rock enciklopediji s Metallicom i U2, Dylanom, Stonesima i Hendrixom, Kraftwerk, Nirvanom i Public Enemy, James Brownom i Clintonom? Odgovor je vrlo jednostavan - nisu originalni niti nakon četvrtog albuma, kreativna putanja im ide na dole, samoreciklažu i popriličnu gnjavažu ipak znatno čvršću i energičniju od Jamiroquai.

Naslovi: 1.Since you been gone, 2.What happened to the love?, 3.Not the one, 4.The apology, 5.Nobody's hero, 6.Miss California, 7.Turn up, 8.A ghost you can't forget, 9.Last confession, 10.Mean ol' man, 11.Slave to your love, 12.Goodbye baby

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 27/04/2016