Francuski progressive bend iz pariškog Reimsa se stalno muči s promjenama postava. Ovo im je već tko zna koja po redu, ali su barem prepoznatljivi sneni vokali Sandy Charles, gitara Olivier Dubuca i klavijature Pierre-Henri Collina Coco-a ostali u domeni ranijeg zvuka. Ponovno imaju novog bubnjara Chris Hiegla, ali su izgubili drugog gitaristu Laurenta i ovaj četvrti album odradili samo s jednim setom od šest žica.

I kako to već ide 'koga nema bez njega se mora', vođa Olivier je umjesto drugog gitarista uposlio prateću ekipu od 6 gostujućih muzičara (viola, oboa, flauta, klarinet i dvije violine) dobivši simfonijsko-orkestralni šmek u poprilično dugačkim kompozicijama od kojih "The field of minds" iznosi čak 18 i pol minuta, a zajedno sa završnom, 10-tominutnom "White bird" komotno može tvoriti opus jednog prosječno dugačkog, a i uobičajenog albuma za današnje prilike. Ima danas polusatnih albuma na kile, doduše u nekim drugačijim rock žanrovima, no The Last Embrace ostaju dosljedni sympho-progressive etici 70-ih godina kada ovakve minutaže pjesama nisu bile iznimka već pravilo sa, zna se, vrlo dugačkim interludijima, zatjeravanjima, dramatizacijom, promjenama dinamike, kompleksnim aranžmanima, solo dionicama, krešendima i trijumfalnim finišima tvoreći raskošna glazbena djela od kojih su tvrdokorni rockeri napaljeni na riffove i kratke jezgrovite pjesme dobivali sjede vlasi ili ostajali bez kose. Znali su se šegačiti da takve pjesme traju toliko dugo u kojoj komotno upoznate ljubav svog života, zaljubite se, posvađate i raziđete.



Da, takvi su i vrlo slični obrasci The Last Embrace u kojima nižu mnoge fragmente od lakših, akustičnih i atmosferičnijih figura do plesnijih, hard rockerskih, pa čak i začinjenih blagim jazzy i folk aromama, a prisustvo gudača i duhača u sinergiji sa stalno prisutnim harmonijama klavijatura donosi im raznoliki zbir široke ostavštine od Pink Floyd, Yes, Marillion, ranih Genesis sve do Porcupine Tree i Opeth. S druge strane, nježan vokal Sandy u to sve doprinosi elegičnosti i eleganciji na pragovima dream-popa tako da unatoč provjerenoj shemi ovdje ima mnogo originalnog izričaja u samo 6 pjesama gdje su još uvijek vidljivi elementi hard-rocka, metala i klasičnog rocka, te konceptualna priča što lebdi od intimnih preokupacija, strahova od gubitaka dodira s realnim svijetom sve do misaono-kozmičkih relacija uvijenih u romantiku i estetiku finoće.

Kao nastavljači tradicijsko omrznutijeg žanra za kojeg mnogi rockeri spremno tvrde da bi najradije 'izrezali' one dugačke instrumentalne dionice, The Last Embrace suptilno grade karijeru ne obazirući se na pomodarstvo djenta, math/metalcorea i koketiranja bliskih žanrova s elektronikom. Razvijaju stil na sve delikatnijem nivou, dakako vrlo primamljivom za ljubitelje progressiva i sve dok će tako Dubuc i Coco fiksirati smjernice benda, stvari mogu bez opterećenja idealno putovati linijom napretka.

Naslovi: 1.On my own, 2.Nescience, 3.The field of minds, 4.The fear of loss, 5.Let the light take us, 6.White bird

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 25/12/2015