Francuski šesterac iz Pariza spada u onu kategoriju progressive bandova koji će opčiniti uzbudljivošću kreacija, ali na svoju žalost još nisu dovoljno afirmirani. Podudarnost ili ne, naziv banda je identičan starom thrilleru Jonathan Demmea iz 1979. sa Roy Scheiderom i Janet Margolin kada je jednu od svojih prvih većih uloga odigrao Christopher Walken. Startali su još 1998. u postavi sa glavnom pjevačicom Nathalie koja ih je napustila 2004., te tom prilikom dolazi do značajnijih trzavica u bandu kada ih napuštaju još dva člana. Osnivač i gitarist Olivier okupio je potom novu ekipu (Sandy - vokal, Laurent - gitara, Coco - klavijature, Anthony - bas i Alexis - bubnjevi), te krenuo smijelije u novi period rada ostavivši iz rane faze samo jedan EP objavljen 2003. Nastupali su često po Francuskoj i Belgiji, a najznačajniji su im koncerti gdje su pozornicu djelili sa Paradise Lost, Saxon, Antimatter, Epica, Anathemon, The Gathering i Danny Cavanaghom iz Anatheme s kojima postoji velika stilska podudarnost. Glazbeno su orijentirani u kolosjeku progressiva sa metal, rock i akustičnim elementima, tekstovi su odreda na engleskom jeziku, a pjesme im obiluju emotivnošću i ponekad pretjeranom patetikom. THE LAST EMBRACE - Inside (2006, Longfellow Deeds Records)

Prvi album naznačio je skroman potencijal kapitaliziravši ga u 9 jednostavnih progressive-rock kompozicija gdje glavnu riječ vodi akustično/električni balans gitara s potkom melodičnih klavijatura, senzualni Sandyin vokal i povremeni upliv u tvrđe hard/heavy obrasce. Sve skupa djeluje kao jedna od tko zna kojih kopija Nightwish samo s razlikom što su kompozicije daleko eksplicitnije formatirane s power-pop akcentom i naglašenim progressive zahvatima. Mnogo pažnje je posvećeno ambijentalnosti koja donosi skladnu pozadinu sa referencama gitarskih pasaža i impresionističkih dionica na klavijaturama (primjerice u finim laganicama "Introspection", "Broken" i "To dispel inner fears"), a osnova njihovih aranžmana su dinamički podešene sekvence koje se sistematski nadograđuju po jednostavnom, ali sasvim solidnom principu. Od pjesama izdvajaju se naslovna "Inside" sa velebnim progressive aranžmanom, troma "It says" i sympho-rock instrumental "Eclipse" sa jazziranom melodijom klavijatura, dok je preostali dio materijala sasvim solidna, ali predvidljiva koncepcijska preslika melodične pop-metal/progressive škole.

Ocjena (1-10): 6 THE LAST EMBRACE - Aerial (2009, Longfellow Deeds Records)

Na drugom albumu band se posve uputio u kompleksan progressive zvuk izbjegavši priličnu količinu patetike koju je nosio prvijenac "Inside", a velika novina u zvuku su orkestralni aranžmani i daleko kompaktnija potka s brojnim minijaturama i ukrštenim melodijama čime se čitav kostur osjetno popunio. Primjeri toga su uvodna hitoidna "Complete city", odličan 9 minuta dugački space/sympho-metal komad "Into the vortex", vrlo impresivna naslovna "Aerial" s mnoštvom skladateljskih i sviračkih finesa, te tek jedan tvrđi broj "Whirltime". Ono što se naziralo na debiju, a to je sklonost ka melodioznosti i improvizacijama, kao i nekim crossover poduhvatima, ovdje je vrlo uspješno realizirano u skladbi "Impending dawn" kroz spoj funka, rocka, popa, acid-jazza (sa trubačkom solo dionicom a'la Mark Isham) i naravno nezaobilaznih progressive klišeja, a također su koraknuli i u usavršavanje impresionističkih ambijenata (klavirska "Gravity", elegična "Alone", te instrumentali "Among them" i "Playground"). Posebnost albuma je dvominutni world-music instrumental "Sabbron's theme" koji je sjajan uvod u skladbu "Nomad wave" ispresjecanu glasnijim i tišim dionicama, kao i preplitanjima elemenata metala, folka i jazz-rocka pri čemu su ostvarili možda i dobitnu stilsku kombinaciju za budućnost.

Ovo je djelo pokazalo da se The Last Embrace rapidno razvijaju u raznolikosti, te da prave rezultate, a možda i dašak komercijalnog uspjeha tek treba očekivati. Stilski malčice prenatrpano, ali vrlo dojmljivo progressive ostvarenje.

Ocjena (1-10): 7

horvi // 01/10/2010