Disturbed su nakon prošlog albuma "Asylum" (2010) samovoljno zatražili hiatus objavivši samo kompilaciju b-strane singlova "The Lost Children" (2011). Basist John Moyer je jedini ostao aktivan u nekim svojim projektima, a kad se nakon 3 godine frontmen David Draiman ponovno odlučio da okupi bend na jednoj zajedničkoj večeri kako bi im predložio novu viziju albuma, Moyera nije bilo. Nije ga bilo niti u glasovitom The Hideout studiju u L.A. gdje je album sniman s Kevin Churkom, producentom Ozzy Osbournea i Five Finger Death Punch, pa je njegov rad obavio gitarist Dan Donegan prihvativši se i klavijatura.

Stavi li se na stranu činjenica da su najpopularniji heavy bend već gotovo 15 godina, taj njihov heavy je redovito mainstream s teatralnim melodramatikama koje u principu manjkaju onima koji im konkurentno dahću za vrat bilo da je riječ o Korn, Drowning Pool, Limp Bizkit, Mudvayne, Deftones ili nekad Pantera. Uspjeli su odavno proniknuti u dobitnu kombinaciju s pop elementima, a kad su Draimana priupitali zašto mu je bend toliko neukusno ambiciozan pucajući samo na uspjeh rekao je zastrašujuće ponižavajuću izjavu 'možda zato jer mnogima nismo dovoljno metal, nismo burni i oštri, te imamo previše melodije i događaja u pjesmama'. A upravo taj nedostatak inovacije primjenjuje se žrtvi kojom se produžuje život sigurnosti formule u vremenu kada su brutalni black i death, a djelomice i metalcore glavne uzdanice onoga što je metal oduvijek bio - prvenstveno široka underground kultura opirući se radiofriendly medijima. Spram klasičnog modernog metala ekstremne vrste, muzika i lirika Disturbed je praktički bubblegum-pop ko' Cliff Richard spram Jimi Hendrixa, The Rolling Stones, The Animals i The Who u 60-im.

Isto tako Draimanovo stihoklepstvo ništa mnogo ne bježi od kristalne prozirnosti umjetne potrošnje. Malo zareži elementarno kurtoaznim temama o kaosu i korupciji, vonju bljutavosti, pa emotivno o nekoj prividnoj duhovnosti i gordim ljudskim preokupacijama o smrti ('umrijeti ćeš/ znaš zašto/ po tebi se ne mogu spasiti/ ovaj svijet je previše pokvaren'). Prečiste su mu poetske karakteristike mada je vrlo upitan njegov kreativan pristup. Jasno je da se on umije bolje i jezgrovitije izraziti samo što bi time komercijalni kredibilitet benda bio daleko lošiji. Poslovni motiv je ovdje najbitniji, a ne umjetničko-lirski dekor metala na kojeg se i on i bend furaju. Ako mene pitate, onda su Katty Perry, Matej Krajnc i povratnički album Borghesie daleko više lirski u metalu od Drainmana.

Proračunati čistunac poput njega ne dozvoljava nikakve opstrukcije, a ovdje čak nema niti nekih malčice uzbudljivih pjesama. Prvi singl "The vengeful one" je jednostavni hard-rock zajedno s "Open your eyes", nekakvih prividnih elemenata thrasha nailazi se u naslovnoj "Immortalized", a čistih pop figura u "The light" gdje se prizivaju duhovi Steve Winwooda i Van Halen nakon odlaska Dave Lee Rotha kad ga je zamjenio Sammy Hagar, te u čistoj stadionskoj pop-metal plesnjači "You're mine". Kad se k tome doda i dobar dio ostatka materijala, slobodno se nameće pitanje što je ovdje heavy? Gitare i režavo odmjereni vokal donekle jesu, no čitav šmek kojeg im je izvukao Churko daleko više gravitira ka moderniziranom hard-rocku, a ne onoj bazi NWOTBHM i ranog thrasha. Da bi cijela stvar oko ambiciozne veličine benda bila kompletna, ponovno su obradili jedan klasik - "The sound of silence" Simon & Garfunkela kroz klavirsku baladu napucanu orkestralnim backgroundom, a ako se gleda konkretnost nekih velikih rock/heavy grla, čisto bi se lako moglo desiti da Draiman jednog dana počne objavljivati slične grandiozno-pompozne solo radove.

U kompletu, album je samo da nahrani žedne uši vjernih srednjestrujaških fanova, da ih opusti i da im proda sve ono što traže. Nimalo ne mare za umjetnički dojam ili vlastiti kreativni doseg. S ovime albumom on je nepotreban.

Naslovi: 1.The eye of the storm, 2.Immortalized, 3.The vengeful one, 4.Open your eyes, 5.The light, 6.What are you waiting for, 7.You're mine, 8.Who, 9.Save our last goodbye, 10.Fire it up, 11.The sound of silence, 12.Never wrong, 13.Who taught you how to hate

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 27/11/2015