Poniknuli u središnjoj Francuskoj još sredinom 90-ih, Klone se od debija iz 2003. znatno odmaknuo u izgradnji stukturalnog progressive-rocka došavši do šestog studijskog albuma. Promoter Magnus Jaschke (Creative Eclipse PR) tvrdi da im je svaki album poseban i unikatan s logičkim evolucijskim pomacima sljedivši stalne dogradnje. Ono što im je manjkalo ili bilo suvišno, tijekom staža od 12 godina je reducirano i ispravljano, pa su tako s vremenom izgubili svoje death metal korijene, heavy riffove, a i frontmen Yann Ligner je izrastao u karizmatičnog vokalistu s prozračnim bojama u 'clean' glasu. I premda su na ovome albumu definitivno izgubili bilo kakve konotacije s metalom, još uvijek su rado zvani na turneje i svirke s Gojirom, King's X i Orphaned Land, a jednom su dobili priliku da nastupaju na glavnoj pozornici čuvenog Hellfesta. Kroz taj proces napuštanja bazičnog tvrdog i teškog zvuka Klone ovdje zvuče poput Anatheme s vrlo nježnim, senzibilnim i melankoličnim pjesmama punim ambijenata i atmosferičnosti. Gitare se stalno isprepliću u staccatima, tremolima, gain legatima s akustično-amplificiranim supstancama, te s obiljem klavirskih i synth dionica uz umjerene i lagane tempove, a svaka pjesma im obavezno, gotovo poput post-rocka izranja iz gitarske blage fraze s kojom stupnjevaju svaku iduću promijenu kompleksno modulirajući aranžmane psihodelično se povijajući u relativno prihvatljive obrasce do maksimalno 7 minuta duljine (najduža "The last experience"). Po tim nekim gabaritima čak bi se komotno mogli prikrpati post-rocku s obzirom da nemaju neke nagle sviračke prevrate i zavrzlane tehničko-instrumentalne zahvate.

Album je konceptualnog pristupa s centralnom temom univerzuma i svega što se kreće oko sunca, odnosno prirodnim preokupacijama reflektirajući se od pjesme do pjesme s ambijentalnim poetskim predznacima (magla, toplina sunca, sunčane zrake, vodeni pejzaži, ribarski čamac i sl.). U njima ima i zgodno sročenih igrica, maštarija i blage duhovitost, no ne odstupa se od strasne izvedbe kompaktne svirke u kojoj jedino odskače nešto brži komad "Gone up in flames" s indie-rock elementima taman za singl i najkraći "Gleaming", jedini instrumental na ovih 50 minuta materijala. Kao tipični predstavnici progressive žanra, najbolji su u toj slow-motion izgradnji monumentalno kompresiranih kompozicija pazeći da ne odu u nepotrebne improvizacije ili eksperimente sastavljajući vrlo lijepu i ugodnu pjesmaricu od koje nimalo nije dosadno i zamorno bez obzira na završnu akustičnu obradu "Summertime" George Gershwina.

Naslovi: 1.Immersion, 2.Fog, 3.Gone up in flames, 4.The drifter, 5.Nebulous, 6.Gleaming, 7.Grim dance, 8.Come undone, 9.The last experience, 10.Summertime

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/11/2015