U 2016. francuski Klone su odlučili ponovno realizirati svoja tri ranija izdanja za Pelagic Records i to na vinilima, pa im se digitalna reizdanja u nekolicini bonus pjesama razlikuju od onih tiskanih na pločama.

"Black days" im je bio treći album prvotno objavljen za Season of Mist, no kako nije polučio nikakav jači medijski odjek, zahvaljujući uspjehu petog albuma "Here Comes The Sun" (2015) i potpisivanju ugovora s Pelagic Records, ovim reizdanjem se otkriva jedna od većih tajni francuske rock scene što je čamila negdje u nedostupnom kutku skoro dvadesetak godina. Osnovani još sredinom 90-ih prošli su kroz različite faze odrastanja i skakanja iz žanra u žanr, praktički od death metala do post-rocka na spomenutom hvaljenom i proslavljenom "Here Comes The Sun", na "Black Days" su se bazirali u post-grunge zvuku čvrstih riffova gitarista Giullaume Benarda i Aldrick Guadagninoa, kompaktne ritam sekcije Jean Etienne Maillarda (bas), Florent Marcadeta (bubnjevi), finih atmosferičnih linija Matthieu Metzgera (klavijature, saksofon), te karizmatičnog frontmena Yann Lignera čiji je vokal još uvijek dugovao prošlosti grubih harsh i growl dionica, no kako je proces napuštanja starih heavy temelja rapidno odmakao, njegov vokal je počeo pokazivati sve senzibilnije konotacije poput kombinatorike Maynard James Keenana iliti Puscifera, frontmena Tool.



Malo jeste čudno sagledavati stare radove benda kojeg je svijet upoznao tek sa spomenutim petim albumom. Doimaju se nekako nespojivim zbog ostatka heavy gitara, ali se može nazreti anticipirano očekivanje na post-rock zvuk u vrlo tromim, uglavnom umjerenim tempovima bez blastbeatova i galopa (jedini je u kratkoj dionici završne "Monster"). U okružje čvrstog, pa čak i prečvrstog post-grunge stila na razini Alice In Chains uklopljene su i sludge/stoner relacije, no bend ih je aranžmanima posložio u kompleksnije sfere dosežući konotacije Opeth, Katatonie, Porcupine Tree, Steven Wilsonovih solo radova, kao i Devin Townsenda. Sama atmosfera pjesama i albuma je vrlo mučna, teška i psihodelična prožeta brojnim pratećim tremolima i staccatima, različitim ispadima, polagano koncipiranim melodičnim breakovima u kojima ne štede na vremenu dozvoljavajući kompozicijama da se praktički po Pink Floyd metodi razvijaju, doduše ne u simfonije, već u dostatno dugačke prog-rock/metal pjesme od po 5-6 minuta.

Tu najviše po svojoj dramatici odskače 4-5 stvari: "Give up the rest", "Immaculate desire", psihodelični instrumental "Closed season" i dostatno bijesna "The spell is cast", mahom sve uvrštene u središnji dio albuma kao protagonisti progressive stila, a posebnost za širi auditorij je obrada Bjork hita "Army of me" u heavy varijanti s umjerenim tempom bliskom originalu gdje se klavijaturist Metzger razbarušio i elektronskim tretmanima.

Bonus sa živim snimcima je znatno tananijih tonskih performansa, no može se jasno uočiti kako su tada 2010. još uvijek bili metal bend s Lingerovim grubim growl izrazom i teško je bilo pretpostaviti da će ih rapidni odmaci s rada na rad odvesti u sasvim drugačijem pravcu. Ali, u svakom slučaju, "Black Days" jeste onaj 'zaboravljeni' i nepravedno zapostavljeni, zakopani album čije se vrijednosti igrom slučaja i neočekivanog uspjeha otkrivaju kao ne tako daleka ostavština benda po kome vrijedi pročeprkati.

Naslovi: 1.Rite of passage, 2.Spiral down, 3.Give up the rest, 4.Holloway, 5.Immaculate desire, 6.Closed season, 7.The spell is cast, 8.Danse macabre, 9.Rain bird, 10.Behold the silence, 11.Army of me (cover Bjork), 12.Monster, 13.Spiral down (live), 14.Rain bird (live), 15.Give up the rest (live)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 11/07/2016